Sanja Rotim: Krtica, jež i madrac od klikera

Malo izvan grada nadomak šume prostirao se jedan proplanak gdje su dolazile obitelji provesti vikendom slobodno vrijeme ili djeca koja su se željela proigrati na čistom zraku. Igrali bi se loptom ili reketama, trčali bi i smijali se. Ali u zadnje vrijeme često su se igrali klikerima.

Ta igra je bila koliko zabavna toliko i jednostavna. Dovoljno je bilo iskopati jednu rupicu u zemlji i pokušavati ubaciti kliker u nju gurajući ga prstom. To ovako opisano možda izgleda vrlo lako ali djeca nisu uvijek uspijevala sa preciznošću pogoditi kliker.

Kako smo već napomenuli od tog proplanka se protezala šuma u kojoj su živjele mnoge životinje. Među njima je bila i krtica koja je imala svoj dom ispod zemlje nedaleko od mjesta gdje je bila iskopana rupica za klikere. Krtica je slušala graju i smijeh djece i htjela je vidjeti što ih je toliko zabavljalo. Tako je izašla iz svoje jazbine koja je bila sastavljena od podzemnih tunela. Ostala je zadivljena staklenim klikerima od kojih su se odbijale sunčeve zrake.

“Baš su lijepi, tako sjajni i prozirni”, pomislila je krtica. Onda je shvatila u čemu se sastojala igra. Pokušavali su ubaciti klikere u jednu rupicu koja je bila u blizini njezine podzemne kućice.

“Sviđaju mi se ovi klikeri”, mislila je. Onda joj je sinula jedna ideja.

“Mogla bih produžiti moje tunele i stići do one rupice koju su napravila djeca. Tako bi klikeri upadali u moj dom”, bila je ponosna na svoju ideju. “Ali što bih mogla od njih napraviti? Možda ukrasiti tunele… Nema veze, mislit ću o tome kasnije kako bi ih mogla iskoristiti”, odlučila je krtica.

Počela je kopati. Nije bilo teško doći do te rupice, krtica je bila spretna u kopanju. Kada je spojila svoje tunele sa tom rupicom prvi klikeri su počeli padati u njezin dom. Čim bi djeca shvatila da im klikeri propadaju u zemlju i da ih više nisu mogli dohvatiti prestajali bi se igrati. Ali su uvijek dolazile nove skupine koje bi se opet igrale na istom mjestu. U međuvremenu krtica je odlučila što bi uradila sa klikerima. Napravila bi kotrljajući madrac tako da bi mogla sebi masirati leđa.

Kada je krtica skupila dovoljno klikera zatvorila je svoj tunel. Bila je mnogo zadovoljna jer je već od prvog dana primijetila da joj je masaža leđa vrlo godila. Pomjerala bi se naprijed i nazad dok ne bi utonula u slatki san. Buđenje je bilo isto tako ugodno. Izašla bi iz svoje jazbine i protezala se lijeno zijevajući.

“Fini moj madrac od klikera”, govorila je glasno svako jutro.

Nedaleko od krtice stanovao je jež koji je bio ujedno i njezin najbolji prijatelj. Jež je sa mnogo truda i ljubavi napravio svoju kućicu u koju je stavio slojeve mekanog lišća na kojem se uvijek rado izležavao. Kako je svako jutro slušao krticu koja je ponavljala onu rečenicu bio je radoznao saznati o kakvom se madracu radilo. Tako mu je krtica sve ispričala.

“I ja bih volio imati takav madrac od klikera”, rekao je jež krtici.

“Ali ti ne možeš uhvatiti klikere jer je tvoja kuća iznad površine zemlje”, objasnila mu je mudro  krtica.

Sljedećih dana jež je bio malo potišten i dosta je razmišljao. Onda je povjerio krtici kako bi se i on volio preseliti ispod površine kako bi sakupio klikere ali nije znao kako to uraditi. Krtica mu je obećala kako bi se raspitala bi li netko zamijenio svoju podzemnu kuću sa njegovom. Jež je nakon njezinog obećanja bio radostan i iskreno joj zahvalio.

Nakon nekoliko dana krtica je dala lijepu vijest ježu. Jedna obitelj jazavaca je tražila veću kuću i bili su voljni zamijeniti njihovu podzemnu kućicu sa ježevom.

“Hvala ti, baš si prijateljica”, rekao je jež veselo krtici.

Tako su počele pripreme za selidbu ali je jež već osjećao malo nostalgiju za svojom voljenom kućicom.

“Ne trebam biti sentimentalan. Moram samo misliti na udobni madrac od klikera”, jež je hrabrio samog sebe.

Došao je i dan selidbe. Jež je jedva ušao u svoj novi dom, bio je uzak za njega i uz to nalazio se pod zemljom na što nije navikao. Nedostajalo mu je zraka dolje.

“Naviknut ću se”, mislio je. Tako je počeo kopati do rupice za klikere. Nije bio spretan kao krtica ali je na kraju u tome uspio i prvi klikeri su počeli upadati u njegov dom. Nije trebalo mnogo vremena da sakupi dovoljno klikera da i on napravi madrac. Onda je zatvorio tu rupu.

Bila je to prva noć koju je trebao provesti na novom madracu od klikera. Bio je mnogo uzbuđen iako je imao stalno na umu svoje mekano lišće na kojem je uvijek rado i dugo spavao. Legao je i počeo se pomicati naprijed i nazad. Nije osjećao nikakvu udobnost i uz to su mu se polomile sve bodlje, od prve do zadnje.

“Aj, aj, koja bol, ostao sam bez bodlji, jadan ja, ne ličim više na ježa”, počeo je plakati. “Ova podzemna kuća nije za mene, ne mogu se ni okrenuti kako valja”, priznao je jecajući.

Idući dan nakon neprospavane noći izašao je plačući iz jazbine.

“Što ti je, prijatelju?” upitala ga je krtica začuđeno. Onda je primijetila polomljene bodlje.

“Baš sam bio glup. Htio bih vratiti moju lijepu kućicu ali je sada prekasno. Nije za mene podzemni dom, uhvati me dolje malinkonija. Još sam slomio sve moje bodlje.”

“Nemoj plakati, prijatelju moj. Pokušat ću ti pomoći. Probat ću ubijediti jazavca da ti vrati kućicu. Mogla bih im ja ustupiti moju koja je dovoljno prostrana za njih a ja bih prešla u tu gdje si ti sada. Kako se nismo prije sjetili bodlja?” rekla mu je zamišljeno.

“Jazavac neće sigurno na to pristati ali ti svejedno zahvaljujem”, rekao joj je tužno jež.

Krtica je otišla razgovarati sa jazavcem koji se lijepo udomio u ježevoj kućici gdje je iskopao nove podzemne tunele. Sada je imao dovoljno prostora ispod i iznad površine zemlje. Krtica ga je pokušavala ubijediti da vrati ježu njegovu kućicu i obrazložila razloge. Ispočetka jazavac nije htio za to ni da čuje. Da bi ga ubijedila krtica mu je ponudila i svoj madrac od klikera i na kraju je jazavac pristao na zamjenu.

Tako je jež ponovno dobio svoju dragu kućicu zahvaljujući svojoj vjernoj prijateljici krtici. Shvatio je kako je bilo glupo željeti ono što su drugi imali. Nije više imao svoje duge bodlje ali je bio ponovno sretan.

Sanja Rotim