Mia Širola: Dragi dnevniče
Dragi dnevniče, za samo dva sata imat ću trinaest godina. U svoj dnevnik ću svake tri godine opisivati pogled kroz moj prozor pa vidjeti kako će svijet napredovati. Vidio sam jedno brdo iza dugačke rijeke na nizini. Bilo je tamo nekoliko listopadnog drveća, koje je tek počinjalo rasti iznad kojeg je letjelo jato ptica. Nebo je bilo oblačno, ali probijalo se sunce. Nadam se da ću zapamtiti ovu ideju i vratiti se za tri godine.
Imam šesnaest godina. Nije se puno toga promjenilo, osim što su radnici izgradili nekoliko kuća, pješčani put zamijenjen je cestom i riječica je nekako manja. Znao sam da ceste postoje, ali mi ipak živimo na selu pa mi je uvijek bilo normalno hodati do trgovine pješčanim putovima.
Imam devetnaest godina i ovo mi se ne sviđa. Pored naše zgrade izgrađena je velika tvornica i dim ide ravno u nas. Još uvijek živim na selu, ali ljudima u gradu sigurno je duplo gore. Prije nekoliko dana prijateljica iz škole pozvala me na izlet u grad. Bilo je puno više kuća i zgrada nego na selu. Nije bilo drveća na vidiku, što je bilo zabrinjavajuće, ali izlet je dobro prošao. Poslije toga preselio sam se u neku drugu zgradu, ali planiram vratiti se i nastaviti ovaj projekt.
Sada imam dvadeset i dvije godine. Primjetio sam da priroda polako umire, ali nisam to htio dopustiti. Zato sam išao u višu školu za ekologiju. Tamo učimo kako se boriti za prirodu i okrenuti svijet na bolje. Imam sina koji ima dvije godine i probat ću i njega naučiti da bude prirodno osvješten jer nam treba sva pomoć od mlađih generacija kako se klima pogoršava.
Sada imam dvadeset i pet godina i moj sin kao i ja proučava i voli prirodu, a ja se trudim osvještavati ljude, i napraviti što je u mojoj moći da svijet bude bolji za buduće generacije.
Mia Širola
OŠ Šijana, Pula
Mentor: Vladimir Papić
