Andreas Lanča: Biozaštitnik
Sunce je pržilo. Izašao sam iz nastambe. Nagazio na travu. Noga mi se brzo zagrijala. Osjećao sam kako se trava suši. Podigao sam ruku u zrak i kapljicu po kapljicu vode iz zraka upijao u svoje prste. Probio sam svoje prste malo dublje u zagrijanu zemlju i prenio joj vodu. Trava je zasjala žarko zelenom bojom. Okoliš u kojem sam živio bila je izvorna, netaknuta priroda u svoj svojoj snazi, ali navikao sam se živjeti uz nju i pomagati joj, kada je to bilo potrebno. Odrastao sam u prirodi, udaljen od svega. Svježi čist zrak koji sam svakodnevno udisao bilo je ono je što nedostajalo gradovima i zbog čega su se moji roditelji ovdje doselili, prije nego su nestali u oluji. Puno su mi pripovijedali o gradovima pa sam znao mane življenja u njima. Živio sam u prekrasnom okruženju. Imao sam održivi suživot s prirodom. Postao sam njen zaštitnik.
Jedne noći, dok sam ležao pod beskrajnim, zvjezdanim nebom začuo sam prasak. Stavio sam ruku u zemlju i osjetio toplinu. Znao sam da je to požar i da je nastao ljudskom željom i voljom. Požar sam zaustavio pomoću svojih zaštitničkih moći. Svojim razaranjem i krčenjem šuma, ljudi su mi pokazali da je opstanak civilizacije u pitanju i da im moram pokazati kako živjeti s prirodom. Nisam bio siguran radim li dobru stvar ili ih je možda bolje pustiti da unište sve. Možda će tek tada shvatiti u kojem smjeru se kreću. Uzeo sam komad zemlje s mladom biljkom i zaputio se u obližnji grad. Hodajući prema njemu, smišljao sam inspirativni govor kojim bi ih potaknuo na razmišljanje. Jedini je problem bio što se nisam znao kome obratiti. Morao je to biti neki utjecajni čovjek koji bi potaknuo i druge. Htio sam kupiti novine, jer kako su mi moji roditelji pričali, najutjecajniji su političari, a o njima se uvijek piše. Dotrčao sam do obližnjeg kioska pazeći da mi zemlja i cvijet u glinenoj posudi ne bi ispali. Zamolio sam prodavačicu da mi posudi novine na nekoliko minuta. Na naslovnoj stranici velikim je slovima pisalo “Bivši ministar priveden!“. Shvatio sam da od političara nema pomoći. Čitao sam dalje. Pisalo je tu o raznim sportskim i edukativnim događajima i o nadolazećoj turističkoj sezoni. Ništa meni važno. Okrenuo sam zadnju stranicu i krenuo novine vraćati prodavačici. Tada sam uočio zadnju stranicu na kojoj je pisalo “Mladi influencer dostigao milijun pratitelja“. Nisam znao što to znači, ali ako ima milijun pratitelja znači da ga ljudi slušaju. Pitao sam prodavačicu gdje ga mogu pronaći. Rekla je da je stigao ovdje prije nekoliko dana jer je htio proslaviti to priznanje sa svojom obitelji. Obitelj mu živi u ulici iza ugla, rekla mi je dok sam odlazio. Zaputio sam se prema toj ulici. Mislio sam, obzirom na njegov utjecaj, da bi mi mogao pomoći. Zastao sam ispred otmjene kuće čiji je vrt izgledao veličanstveno. U kuću je ulazio jedan mladić. Na sebi je imao zelene tenisice i ružičaste čarape, a na suncu se presijavao metalizirano – sivi kaput. Preko ograde sam viknuo: “ Poznajete li vi onog influencera iz novina?“. Bez odgovora okrenuo se i približio se ogradi. „Što vi ovdje radite? Ovo je privatan posjed!“, rekao je. „Ja sam zaštitnik prirode i trebam nečiju pomoć, kako bi spasili ovaj svijet. U novinama sam pročitao da ste poznati i imate puno ljudi koji vas prate, pa sam se zato vama obratio.“, objasnio sam mu. Prvo se nasmijao, a onda zavrtio očima. Dignuo sam ruku i počeo upijati vodu iz zraka. Namočio zemlju i cvijet se podigao. On me gledao izbezumljeno kao da sam izvanzemaljac. Odmahnuo je rukom i namjestio si frizuru. “Moram u teretanu, nemam baš slobodnog vremena”, rekao je i okrenuo se. Viknuo sam mu da uskoro neće više biti te teretane, a ni nas, ako nešto ne učinimo. Zastao je. „ Dobro, možda bi ovo što ste meni pokazali, snimljeno, dobilo puno lajkova”, bahato je odgovorio. Rekao sam mu da mi on treba kako bi ljudima prenio da moramo štiti prirodu, a da nitko ne bi saslušao mene i da mi on treba jer je poznat. „ Pomoći ću ti ‘ajde”, nastavio je. „ Imat ću i ja koristi od toga”, i dalje je bahato mislio na sebe. Pokrenuli smo kampanju #Novi#Zeleni#Zdravi#Svijet#.
Htio sam svima reći ono što sam osjećao, uz potporu poznatog influencera. Govorio sam im kako zaista nisu potrebne sječe šuma, požari u Amazoni, led u pustinji i ostale ljudske izmišljotine koje su Zemlju dovele na rub propasti. Pokazivao sam im kako mogu ozdraviti dijelom umrlu prirodu. Svi su se na to samo smijali i snimali me. Prozivali su me da sam prevarant, ali influencer je stao na moju stranu i branio me, pa su se dvoumili. Influencer je na svom profilu objavio da svi dođu u šumu, da nauče kako stvarati magiju. Mnoštvo se okupilo u mojoj šumi. Zamolio sam ih da mi predaju svoje mobitele. Svakome sam dao vrećicu sjemenki. Rekao sam im da moraju biti strpljivi. Prošlo je nekoliko dana i shvatili su da moraju i mogu preživjeti bez mobitela. Posadili su sjemenje. Kada im je niknula biljka pokušali su učiniti ono što i ja. Kada nisu uspjeli, bili su razočarani. Tada sam im objasnio da je ono što ja mogu magija jednaka ovoj što su i oni sada napravili – pomoć prirodi sadnjom novih biljaka. Tada su shvatili…
Influencer je bio iznenađen i sretan utjecajem kojeg smo postigli. Pokrenuli smo, kako je on rekao, novi trend. Ja sam bio sretan jer smo promijenili svijest ljudi i pokrenuli lavinu ekoloških promjena u svijetu. Sad je opet sve na ljudima da to i održe…
Andreas Lanča
OŠ Šijana, Pula
Mentor: Vladimir Papić
