Slavica Perić: Hadakuna

Bila su to davna vremena kada sam još bio mali, siromašni pastir. Živio sam u malenom selu gdje jedva da je bilo kuća, a kamoli nečega drugog. Cijelo selo se znalo, a ponajviše mi djeca koja se nismo upoznavala u školama nego po brdima gdje smo čuvali velika stada.

Znalo se vrijeme polaska na brdo pa tako i ovo jutro. Moja majka je došla i probudila me svojim malenim licem, a ja znajući da me čeka dan kao i svaki drugi, trom se digoh iz odrpanog krevetića. Navukoh na sebe odjeću što sam je imao, na glavu stavih šeširić i prekrižih sobnicu, te izađoh na polje. Tek izlazeće sunce osmjehivalo mi se preko polja, a i mati koja je puštala stado ovaca koje sam morao povesti na brdo. Na putu me čekalo još stada koja su išla za mojim prijateljima. Brzo sam ih stigao, pa smo polako krenuli uz brdo. Ovce koje su bile veće od nas pratile su nas u korak.

Na vrhu, našli smo prostranstvo svježe zelene trave i tu smo ostavili ovce da pasu, a mi se zaputili leći. Zamišljeni, gledali smo oblačke uz pokoji razgovor. Većinu vremena provodismo tako, dok se Đuro, jedan od mojih prijatelja, nije naglo digao. Mislili smo da će samo vidjeti jesu li svih pet stada na broju, no on je samo užurbano počeo govoriti da čuje neke zvukove koji mu nisu baš uobičajeni. Oponašao je Đuro te zvukove, a mi smo mu se smijali misleći da nas želi prestrašiti. Inače je to pokušavao, ali sada je bio ozbiljan. Vidjevši da nema smisla pojašnjavati nam, ponovno je legao i uzeo knjižicu, svima nama poznatu, svoj molitvenik iz kojeg je uvijek čitao.

Malo vremena nakon, najmlađi, Juro, počeo je plakati. Pitali smo što mu je, a on je rekao isto što i Đuro. Tada smo shvatili da nije u pitanju šala. Strah i znatiželja bili su u zraku toliko da sam ih mogao prorezati nožićem. Međusobno smo razgovarali, a uz to moj unutarnji glas više nije bio samo glas već milo pjevanje. Uz dozu straha bio sam u stanju blaženstva. Više nisam čuo razgovor svojih prijatelja, nisam mario jesu li sve ovce tu, samo sam slušao i slušao. Moji su primjetili da sam isključen te me Đuro snažno protresao, a ja ne izustivši ni riječi pođoh preko brda. Nitko nije pitao gdje ću i uobičajena druga pitanja, samo su pošli za mnom. Ostavili smo ovce na zelenom moru trave i samo pošli.

Moj unutarnji glas, blaženo pjevanje, vodio me tamo negdje, tamo gdje ću nešto sresti, nešto vidjeti, tamo gdje će mi se život promijeniti. Znao sam to, zato sam žurno išao. Moje srce osjećalo je da sam blizu. Pred nama je izvirivala ogromna stijena, ali ne obična. Bila je to spilja, a mi gledasmo u nju širom otvorenih očiju. Na njoj visjele ledene kristalne sige, a pošto bješe ljeto bilo nam to smiješno. Kod nas se za mrzlih zima nije znalo vidjeti takvo što. Kroz dugačke stalaktite titrale i plesale zrake zlatnog sunca. Stalagmiti, stalagnati i svi ostali ukrasi te prekrasne stijene činili su kao neke hodnike koji vode negdje u beskraj. Moja znatiželja, ali ne samo ona, nego nešto što ne mogu opisati, vukli me da vidim što se skriva u tim holovima.

Stigosmo do trijema i pokušah ući prvi, blago koračajući po, blistavim i čistim kao suza, skalinama. Ušli smo unutra, nas četvero, a Juro nas je čekao vani govoreći da se ne usudi ući zbog glasova koje je maločas čuo. Razgledavali smo bez ikakvog razgovora tu spilju koja je izgledala kao da nema kraja. Nakon dugo vremena čusmo dozivanje malog Jure kroz jeku. Zaputili smo se izaći kad vidjesmo da se već smračilo. Žurno smo krenuli prema ovcama. Za divno čudo, sve su bile na broju. Na putu jedva da smo išta zucnuli.

Kad sam došao, odmah sam otišao leći. Cijelu noć me nisu napuštale svakojake misli, tako da nisam ni zaspao do zore. Spavah svega sat vremena kada me majka opet probudila. Dok sam se sjetio jučerašnjeg dana, požurih se. Taj dan smo idalje istraživali, jer kao što već rekoh, ne bijaše kraja toj špilji. Idućih dana smo također uživali u krasoti i čaroliji te špilje, no tada i uz Juru.

Već spomenuh da je bilo ljeto, a ono nam je donosilo predivno vrijeme, sunce, vrućinu i pokoji povjetarac koji je odnosio ružne misli. No tako nije bilo i ovo jutro. Još sam drijemuckao u svom krevetu, kad začuh strašni fijuk vjetra koji me u potpunosti razbudi. O prozor skakutale nestašne kapi kiše koje mi odjekivahu u ušima. Začuh škripanje dasaka u hodniku i shvatih da moja majka dolazi. Njeno lice pojavilo se na vratima i pošto vidje da sam budan, pozva me jesti. Kad sjedoh za stol, moje oči odletješe na prozor gdje vidjeh prizor strašne oluje. Grane velikoga oraha nosio je vjetar koji se zastrašujuće glasao, munje bljeskale i zrcalile se u mojim očima, a kiša je padala toliko jako da se ispred vrata već stvorila lokva. Moja prva pomisao bijaše da nevrijeme nikada neće stati, da će ovce umrijeti od gladi, jer ne imasmo slame, jedina hrana im je bila ona trava na brdu.

Majka nije progovarala, a i da jest, ne bih je čuo, jer u meni opet pjevalo ono nešto. Nisam znao što mi je činiti, možda opet otići u spilju, ali to nije bilo baš izvedivo. Pjevanje me nije napuštalo do podneva. Nevrijeme se počelo smirivati, pa tako i moje pjevanje. Odlučih tada poći na brdo. Putem sam pokupio svoje male čobane koji bijahu sa mnom i onih dana, pa se uputismo prema spilji.

Išli smo kroz vjetar koji kao da nas je vraćao, jer jako je puhao, ali nismo odustajali. Kad smo bili blizu, oluja se opet pojača, gore nego kakva je jutros bila. Uz oluju, pjevanje u meni bilo je glasnije, jače, raskošnije.

Brzo smo stigli do spilje i ušli smo u nju, kao i prvi dan. Tato, najstariji, sjeo je na jedan od kamenja i skinuo šešir, te ga zacijedio. Onomad, kriknu on, poskoči s kamena kao da ga je zmija ujela. Reče da ga nešto uštipnu, a netom što to reče osjetih neko škakljanje, peckanje kod svojega desnog gležnja. Brzo pogledah prema donjem dijelu noge, no ničega nije bilo. Poškakljah se, ali nije prestajalo. Ja i Tato jedini smo to osjećali. Nitko se nije micao, jer znali smo da je bilo u pitanju nešto čudno, ali ipak znali smo za legendu da se u našem selu znalo pojavljivati već takvo što, čudna bića i krikovi u ušima.

Za par trenutaka, oko moje noge počela se stvarati neka otmjena svjetlost. Opet pogledah, ali ovaj put vidjeh nešto malo, predivno da se uhvatilo za moju nogavicu. To neko, bio sam uvjeren, biće plesalo je i vrtjelo se oko moje noge, kao da izvodi božanstveni ples na svili. Uhvatih to čeljade, a u ruci zatekoh  maleno, izgledom vrlo nježno i izrazite, rijetke ljepote. Lice bijelo kao snijeg gledalo me laganim, umornim, nježnim okicama koje su me na trenutak oslabile, zagušile. Stajah nepomičan gledajući, držeći to stvorenje u ruci koje mi se brzo otrgnu i odletje na krilima koja je nosio jaki vjetar, hladan zrak. Svi smo potrčali, spotičući se o kamenja koja su dodiravala naša stopala. U nadi da ćemo uloviti to biće, dadosmo se u jači trk, jer već nam se izgubilo iz vida. Brzo zastadosmo, a kako i ne bi, kad se pred nama nalazila velika kristalna dvorana koju su ispunjavala svakojaka takva bića. Bilo ih je od većih do manjih, šarenih, bijelih, prozirnih, neki su imali krila, a neki ne. Vrlo jasno nam je bilo da to nisu obična čeljad. Bila su ona, kao što već rekoh, izrazite ljepote. Na glavi, imali su vijenčiće od kojekakvih biljaka i oni kao da im skrivaše ljepotu bijelog lica. Lice bijaše božanstveno, s krupnim očima i predivnim osmijehom. Niz glavu se stirale duge vlasi kose koja je lepršala sama od sebe. Od bokova do vrata imaše tijelo kao u obične žene samo pozlaćeno i blještavo. Cijelo tijelo bijaše im takvo da si ih jedva mogao gledati, jer zaista sijaše kao sunce na zalasku. Vitko im tijelo prekrivale duge svilene halje. Obožavao sam gledati takvo što.

Kroz spilju počela odjekivati ona melodija što sam je čuo za stolom, i neki dan. Te vile, počeše pjevati ne otvarajući usta, a dvije, tri, svirale na vlasima svoje kose kao na harfi. Bijaše to predivna melodija, a Tato i Jan bijahu razjapljenih usta, jer ne čuše to prije. Uživao sam u tome, a velika me sreća obuze kad se stotinu onih stvorenja skupilo u krug i počelo plesati kolo. Nije to bio običan ples. Znam vrlo dobro da je bio predivan, ali pravu čar i ljepotu ne mogu opisati. Što se glazba više širila holovima, što je bila jasnija i glasnija, ta bića, od malenih stvorenja postadoše vile u ljudskoj veličini.

Gledali smo mi taj spektakl i nikako nam nije dosadilo. One vile što su pjevale i svirale počele nam se približavati. Tada prvi put vidjeh kako otvaraju svoja fascinantno lijepa krila svih oblika, boja i veličina. Dođoše do nas i tada su oblijetale oko nas dok se nismo počeli micati. Jedna od vila, svakome od nas, šaptala je nešto na uho. Nakon toga počele nas možda svlačiti, ali ne, samo su dodirivale našu odjeću koja nije bila ni približno ista kao njihova. Shvatili smo na kraju da nas nisu htjele skinuti, nego da su nam samo osušile odjeću koja je bila mokra od kiše što je padala vani. Izvodile one svoje moći pred nama, a mi se čudili. Šaptale su nešto cijelo vrijeme, pa čak i dok su po podu prpale po kamenju. Nije nam bilo jasno što rade, kao ništa do sada, no nakon malo vremena, bez ikakvog curenja, poteče bistra voda. Umivale su se u njoj, pa nagovarale i nas. Ja sam samo zahvatio vode u svoj vrč, a prijatelji su se i umili. Zamijetili smo da su sve one vile i vilenjaci nestali s mjesta gdje plesaše. To vidješe i one, pa hitro poletiše prema kraju spilje. Rukom nam mahnuše da pođemo za njima. Njih pet dodirnulo kamenje koje nije dalo dalje, kad ono, otvori se kamen, a mi bez ikakvog razmišljanja uđosmo.

Nalazili smo se tada u još ljepšoj prostoriji koja je bila i duga i široka, a bilo mi je jasno i zašto. Tu je bilo par velikih, zlaćanih stolova za kojima sjediše svi oni što su maloprije plesali. Sjedili su i jeli iz velikih plata na kojima je bilo svega, samo ne onoga što sam poznavao. Na čelu najvećeg stola, bilo je devet praznih mjesta, no na kraju smo pretpostavili da je to za nas petero i pet vila.  Povele smu nas one do tamo, a netom što sjedosmo, pred nama se pojavila kojekakva hrana. Bilo je tu svega i apsolutno ništa mi se na pogled nije svidjelo. Bili smo prisiljeni probati i tada se uvjerišmo da pogled jako vara. Bilo je to nešto najukusnije što sam ikada probao. Pohlepno smo jeli, i tada izvadih vrč one vode što je sam je uzeo, kad one počeše nekoga dozivati. Brzo su doletjele vile s vrčevima svakavih pića. Zasladio sam se tada kao nikada u životu, jer nismo imali baš mnogo u kući.

Nakon slasne večere, opet je počela ona melodija, a vile i vilenjaci se počeli smanjivati, kao i stolovi i sve ostalo što se nalazilo u dvorani koja je također počela nestajati. Nije nam bilo jasno što se događa, no za par trenutaka oko nas nije bilo nikoga i ničega osim izglađenog kamena. Odlučili smo izaći iz spilje, kad vidjesmo sunce na nebu. Maloprije pusta oluja, a sada kao da ništa nije bilo. Pošli smo prema kući jer je sunce išlo na počinak. Na putu je svatko od nas prepričavao svoje doživljaje, odnosno kako se osjećao u pojedinom trenutku. Upadali smo jedno drugome u riječ, jer svatko je htio nešto ispričati. Na rastanku smo se dogovorili da nikome nećemo reći što se dogodilo.

Tako je i bilo. Za večerom sam šutio kao nijem, a ubrzo sam otišao i spavati. Prisjećao sam se one melodije, pa me brzo uljuljala i zaspao sam.

Ujutro je opet bilo vedro, tako da sam mogao poći na brdo. Cijeli smo dan na obroncima obasjanim suncem razgovarali o jučerašnjem danu. Bilo mi je predivno to slušati jednako kao što mi je bilo sinoć u špilji sa vilama.

Kada sam se vratio kući, sjeo sam u štalu, uzeo olovku i papir, te počeo zapisivati što mi se jučer dogodilo, pa i prethodnih dana kada sam bio u mogućnosti čuti melodiju, u slučaju da sve to izblijedi iz mojih sjećanja.

Dan je brzo došao kraju, ali je zato drugi isto tako došao.  Taj smo dan opet posjetili špilju, no tamo nikoga nije bilo. Sve je bilo tmurno i tužno, ni približno kao one večeri. Cijeli smo dan, iako je bilo tako, gledali i tražili ispod kamenja da nije kakvo ono stvorenje ispod, no uzalud. Kako smo pošli kući, uvidjesmo da to nije bilo moguće, jer oluja se vratila, a s njom i moje pjevanje. Ostali smo čučeći u spilji sa zabrinutim licima. Nakon otprilike sat, dva vremena, svijetlost se vraćala i razvlačila po spilji. Tada smo shvatili da je moje pjevanje znak da se vile opet pojavljuju.

Te smo večeri, kao i one kada smo ih prvi put vidjeli, ostali sa njima plesati i večerati, no ne samo to. Čak su nam i rekle, pošto nije moguće da se po mraku i oluji vratimo kućama, da možemo ostati spavati u spilji. Pristali smo. Kao i onu noć kada sam sam sebe pjesmom uspavao, tako su one radile ovu noć.

Ujutro se nismo probudili na lebdećim krevetima kako smo zaspali, nego smo ležali na golom kamenu. Vani je bila zora, pa smo se odmah zaputili kući.

Kada sam došao doma, mama i tata su raspravljali o događajima u selu. Načuo sam da se jednoj gospođi vatra iznenada ugasila i da su je iz pepela posjetile napasti lijepa izgleda. Povjerovah da su to bila stvorenja s kojima sam se družio zadnjih par dana.

Uđoh unutra, a mama me zabrinuto pogleda i upita gdje sam cijelu noć. Odlučio sam joj reći istinu. Kada sam to ispričao, prvo mi nije povjerovala. Za nekoliko minuta ušao je moj tata koji je, ne znajući da sam tu, rekao mami da je mali Juro, a i Tato rekao da je vidio sve što sam vidio i ja. Mama me tada pogledala i rekla da tamo više neću ići i da ćemo ovce voditi na drugo brdo. Rekla je to takvim tonom, da sam znao da je jako ozbiljna. Izjurio sam iz kuće i otišao po Juru, Tatu, Jana i Đuru. Šetali smo poljima i svaki je govorio da se u selu događa nešto čudno i da je sve to zbog toga što smo mi probudili, odnosno vidjeli vile. Zabrinuto smo razgovarali i na rastanku se dogovorili da stvarno više nećemo posjećivati špilju. Kada sam se vratio, opet sam napisao na papir svoje doživljaje.

Ujutro zatekoh majku s papirima u ruci. Prvo pomislih da su to papiri od tete koja je slala pisma, no bio sam u krivu. Čitala je moj, da kažem, dnevnik, u koji sam zapisivao događaje iz špilje. Ostavila ih je i otišla vani.

Narednih dana smo išli na drugo brdo. Jedno jutro, u meni se opet probudilo pjevanje. Nije mi dalo mira, pa sam bez ičijeg društva otišao u spilju.

Taj posjet nije bio kao prva dva. U spilji su opet plesale vile u kolu, ali pošto vidješe da sam sam, pođoše odmah prema meni, ali ne same. Uz njih bijahu velike vile, muške vile, koje su bile od mene veće za tri glave. Nosili su koplja i nožiće. Vila me upita zašto sam rekao da sam posjetio špilju i vidio ih. Rekla je također da je njihov život sada ugrožen i da će se morati skrivati do kraja života. Netom što to reče, baci na mene neke čari. Padoh na zemlju. Bio sam pri svijesti, ali nepomičan. Tu sam i zaspao. Probudio sam se i još je bio dan. Zaključio sam da nisam opet prenoćio, jer je sunce bilo tek na sutonu. Podigoh se sa zemlje i krenuh kući. Bolilo me sve, od glave do pete. Imao sam čudne ožiljke po tijelu, ali nisam znao od čega. Odlučio sam da više nikada neću ići u nepoznato i da ću se držati svoje savjesti, a ne nekog pjevanja.

Godinama nakon tih događaja nisam čuo to pjevanje, niti sam se podsjećao na to, a nisam ni išao u špilju. Po selu su još kružile priče da se pojavljuju bića, ali nisam mario za to.

Jedne olujne noći, kada sam već bio odrastao, u meni je opet pjevalo. Pošto sam sebi i svima drugima obećao da neću ići u spilju, ostadoh doma. Danima me to proganjalo i sve više me nagonilo da odem. Na kraju je i bilo tako. Otišao sam gore, i pokušah ući po onim stepenicama koje se nisu promijenile, no nisam mogao ni zakoračiti unutar špilje. Pogledah unutra i vidjeh sebe i svoje male prijatelje kada smo prvi put bili u špilji. I tada sam se divio i gledao sjedeći na travi. Bilo je to kao da gledam neki film.

Kada sam došao kući, kao i svaki puta kada sam se vraćao iz špilje, uzeo sam papir i zapisivao.

Nikada više u životu nisam otišao u tu spilju, ali zato sam napisao knjigu o tim čudima koje sam gledao, ali i slušao. Na samom kraju knjige, sjetio sam se da ću toj špilji dati neko ime. Ime koje sam joj dao bilo je uklesano na kamenoj ploči koju sam postavio ispred špilje. Zvala se – Hadakuna.

Slavica Perić, 8. raz.

OŠ Ivana Mažuranića Tomislavgrad

Mentorica: Šima Majić