Maja Perić: Mala Mai i princ
Jednoga dana, u sasvim običnom gradu, u još običnijoj kućici, jedna mama je hranila svoju malenu djevojčicu, Mai. Mai baš i nije bila ljubiteljica hrane, pa bi se mama malo mučila s njom oko hranjenja. Toga joj je dana mama upalila crtani film po imenu Palčica, ne bi li napokon što pojela.
Mama bi inače ogorčeno uzvikivala kako će i ona biti tako malena ako ne bude jela. No, mala, mudra Mai bi ju sasvim spremno dočekala: “Pa što, i ona je našla svoga pinca!“ tepajući bi zamišljeno odgovorila. Mamu bi taj odgovor zbunjivao i nasmijavao u isto vrijeme.
Nakon nekoliko godina, kao i obično, ležala bi na malom proplanku, posred maslačaka i razmišljala o svome princu. U tom gradu i nije bilo puno djece, a ponajviše starijih, pa bi se Mai obično igrala sama.
Kadkad bi joj nedostajala prijateljica koja se još odavno preselila u drugi grad. Mai je smatrala da ju je ostavila, otišavši u veliki zabavni grad, pun djece. Bilo bi joj žao, no to je odavno preboljela. Rado bi se sjećala kako su se skupa smijale pogađajući čudnovate oblike oblaka.
Odlučila je to napraviti i sada, iako je znala da neće biti niti približno isto kako bi to bivalo inače. Sada će biti bez smijeha i suludih usklika. Učini joj se da na nebu vidi lutku, ali ne u ženskom obliku, već u muškom. Nije bio to baš običan oblak, ne samo silueta ispunjena bjelinom, taj oblak imao je jasne crte bijeloga lica, predivni oblik kristalno plavih očiju, a imao je i rumenilo obraza. Lutka se odmah stvori pored nje. Mislila je da sanja, jer joj nije bilo jasno, kako on toliko sliči njezinom princu na bijelom konju.
Njezin je san prekinula mama. Tada joj više ništa nije bilo jasno. Toliko je vremena provela tragajući za pravim princom, a on se nekom čudom samo pojavio pored nje, i to ne u obliku čovjeka nego lutke.
No, sada nije bio pravi trenutak za razmišljanje, jer mama je dobro poznavala svoju djevojčicu, te da se zadržala trenutak duže, shvatila bi da nešto nije u redu. Mai je to sasvim dobro znala te ga je brzo sakrila ispod svoje haljinice, te plahim korakom dotrčkarala mami.
Pokušavala je prekriti znatiželju za nastalim čudom, no mama je nažalost bila stručnjakinja za prepoznavanje tuđih osjećaja, tako da je otkrila da nešto nije u redu. Na svu sreću, pomislila je da nije ništa važno, te ju je bezbrižno uputila kući na počinak.
Mai je shvatila da sljedeći put mora biti mnogo opreznija, želi li da ju mama ne uhvati. Iako je sada bila prava prilika za tumačenje današnjega dana, mala Mai je već bila premorena te ju je ubrzo svladao san.
Sljedećeg se dana pravila kao da ništa nije bilo, spretno spremila lutka, te se uputila na svoje malo utočište. Bilo joj je dopušteno tu provoditi dane dok su vlasnici odsutni. Živjeli su daleko, pa se baš često i nisu vraćali svome pravome domu, tako da se taj proplanak mogao službeno proglasiti njezinim, jer je tu boravila više od njih. Uz to, tu je bilo i mnogo joj dragih uspomena.
Izvadila je lutka te ga dugo vremena promatrala. Onda ga je blago zagrlila i počela maštati o svojoj divnoj budućnosti, razmišljati o životu sa čovjekom poput toga lutka. Iznenada se njezin mali lutak pretvorio u dječaka iz njezinih snova. Ispričao joj se zato što joj je morao doći baš u obliku lutka, ali kako nešto nije ispalo dobro…. Prestala ga je slušati. Samo ga je očarano gledala svojim malim blistavim okicama. Nije mogla vjerovati, je li to san ili java?
No, ipak, nije mu se još htjela otvoriti. Dojmio ju se izvana, ali što je bilo untura, baš i nije znala, pa si je u glavi govorila, ne sudi knjigu po koricama. E, to je tek trebala doznati. Koliko je bila očarana, zaboravila je ono najvažnije. Odakle je on tu i zašto je taj predivni dječak tu? Možda bi i doznala, da ga je slušala, ali ga je ona umjesto toga smo promatrala.
I tako se mala Mai odvažila upitati ga što ju zanima. Princ je odavno čekao da ga to upita. Poslala ga je Dobra vila koja ispunjava želje, te je on došao tu.
Rekao joj je kako bi bilo dobro da mu sada kaže svoje ime. Ignorirala ga je. Razmišljala je o onome što je rekao ranije. Nije mu vjerovala, mislila je da to izmišljaju roditelji, kako bi djeci gradili maštu. Ta ona je već velika za te priče, po starosti, nikada po rastu. No, on se doimao vrlo uvjerljivo, pa mu je na kraju i povjerovala.
Ipak, i ono zadnje pitanje joj je doprlo do uha. Predstavila mu se s naklonom. Najviše ju je zanimalo odakle je i kako je stigao. Pokušao joj je objasniti kako dolazi iz dvorca u kojem se događaju čuda- ostvaruju i najveće želje. Ali, bilo je malo teže to objasniti jednoj slabovjernoj osobi.
Nakon uzaludnih pokušaja, došlo je vrijeme da idu kući. Mai nije znala kako da ga neprimjetno odvuče u kuću. Ali, ubrzo ugleda kako se princ snašao, ponovno se pretvorio u lutka. Nije bilo vremena za objašnjavanje kako je to izveo, pa ga je sakrila i ušla u kuću neobično vesela.
Mami se to učinilo čudno i od znatiželje je upita što se zapravo tako dobro dogodilo toga dana. Mai se brzo snašla uvjerljivom pričom o tome kako je srela zeku s kojim se cijeli dan igrala, pa je i veselo odskakutala u krevet. Primjetila je kako se princ bez negodovanja smjestio na podu, iako se Mai uzaludno ponudila. Oboje su ubrzo, zadovoljni i sretni, zaspali.
Idućega dana, Mai je ponavljala svoj uobičajen postupak. Princ se probudio prije nje i brzo se pretvorio u lutku. Ležeći na maslačcima, Mai je shvatila kako joj se on sviđa, ne samo izvana već i iznutra. Inače joj je dugo trebalo da procijeni kakvi su ljudi karakterom i u duši, no sada je taj proces bio jako brz. Taj princ nije bio obični, razmaženi princ, bio je onaj pravi!
Mai nije govorila lutku, princu, kako ga već zvala, da osjeća nešto prema njemu. Tajila je to dugo, sve dok taj čarobni princ jednoga dana nije upitao voli li ga ona zapravo. Mai nije mogla slagati tako divnoj osobi pa je odgovorila istinu. Princ je svoje tanke usnice razvukao u blaženi osmijeh. Maloj Mai to se svidjelo, pa ga je još više zavoljela.
Princ je shvatio da je misija obavljena. Čarolijom ju je poveo sa sobom u Čudograd gdje su još mnogo godina proveli skupa kao skladan i sretan par. Nastavili su svoj romatnični, bajkoviti život ostvarujući drugima želje, jer ih je to činilo sretnima. No, ipak nisu zapostavili sebe. Uživali su u zajedničkim izletima, druženjima, jednostavno rečeno, u zajedničkom životu. Još dugo su živjeli sretno.
Tako je Mai dokazala da je u pravu. Još uvijek se dobro sjećala one rečenice koju je rekla mami za vrijeme ručka, prije mnogo godina.
Iako je bila malena rastom, to ju nije spriječilo da nađe svoga princa!
Maja Perić, 8. raz.
OŠ Ivana Mažuranića Tomislavgrad
Mentorica: Šima Majić
