Sanja Rotim: Čovječuljak iz gljive

Dječak Marin je živio sa svojim roditeljima na selu. Bio je dosta sitne građe, uskih ramena, tankih ruku i nogu. Volio je živjeti u neposrednom kontaktu sa prirodom, udisati čist zrak i trčkarati slobodno po livadama.

Osjećao se sretno sve dok nije napunio četrnaest godina kada je otpočeo srednju školu koja se nalazila u obližnjem gradu. Da bi došao do škole trebao je proći kroz gustu šumu. To za njega nije bio nikakav problem jer je navikao hodati mnogo po livadama, šumama i pašnjacima. Problem je bila upravo ta škola jer se u njoj osjećao nelagodno. Među učenicima bio je jedini koji je dolazio sa sela, svi ostali su bila gradska djeca. Čak su se i odijevali na drugačiji način i njihov govor se razlikovao od njegova. Koristili su neke izraze koje Marin nikada prije nije ni čuo. Tu je bila i jedna skupina dječaka koji su bili strašno prepotentni i neodgojeni i ismijavali su ga bez prestanka.

“Seljače, što nosiš u torbi? Jesi li nam donio sira?” pitali bi ga smijući se na sav glas. Znali su ga čupkati za kosu, stavljati mu lišće i zemlju u školsku torbu. U razredu je bilo i simpatičnih drugova ali nitko se nije htio suprotstaviti ovoj skupini. Svi su se bojali da i oni ne bi postali žrtve njihovih neumjesnih šala.

Tako je Marin išao bezvoljno u školu ali se nije htio nikome povjeriti. Šetnja kroz šumu mu je godila, volio bi on da je mogla trajati duže. Ali uvijek bi joj došao kraj i on je morao kročiti u školu potišten i trpjeti zlobu tih derana.

Jednog dana dok je koračao kroz šumu na putu prema školi uočio je jednu čudnu gljivu. Bila je malo veća od uobičajenih gljiva i imala crveni klobuk sa bijelim točkicama, poput onih gljiva koje su se mogle vidjeti u knjigama za djecu. Nije mogao obuzdati radoznalost pa se približio da je dotakne.

“Kako je lijepa ova gljiva, kao da nije prava”, mislio je. Htio je provjeriti je li se doista radilo o pravoj gljivi ili ne, pa ju je promrdao.

“Što se događa, potres…” iz gljive je provirila jedna mala glava. “Što to radiš, dječače, ovo je moj dom. Imaš li namjeru uništiti ga?” rekao mu je čovječuljak sa ljutitim izrazom na licu.

Iznenađeni Marin se preplašio.

“Oprostite, nisam mogao zamisliti da netko unutra stanuje, htio sam samo vidjeti gljivu izbliza. Nikada nisam vidio tako lijepu gljivu.”

“Naravno da je lijepa, to je moja kuća. Ja sam čuvar šume”, rekao mu je čovječuljak.

“Ha,ha, ti čuvar šume, tako malen.” Marin je bio siguran da se čovječuljak šalio.

“Što te čudi, dječače? Misliš da jedna osoba mala kao ja ne može čuvati šumu? Ako tako misliš reći ću ti odmah da griješiš”, odgovorio mu je čovječuljak.

“Iskreno rečeno, mislim da bi čuvar šume trebao biti neki div. Ili ako se radi o životinji, onda bi to bio medvjed a ne zec ili vjeverica. Pa kako ti možeš zaštiti šumu kad si tako malen?”, Marin je bio znatiželjan čuti njegov odgovor.

”Dječače, ti misliš da je snaga u mišićima. Mogu to pročitati u tvojim očima. Ali ću ti reći da to nije istina. Snaga je u glavi. Mišići ničem ne služe ako ovdje nema ništa”, čovječuljak je prstom pokazivao glavu.

Marin je želio vidjeti unutrašnjost gljive i provirio je kroz malena vrata. Kako je lijepo izgledala čovječuljkova kućica! Čak je imao i klavir u minijaturi.

“Pa možeš li ti meni objasniti kako ćeš zaštiti šumu ako te na primjer napadne jedan medvjed ili vepar, što ja znam”, Marin je bio sve radoznaliji.

“Ah, prvo razmislim koja je najbolja strategija u toj situaciji. Znaš da je nekada dovoljna sitnica da ih uplaši i da pobjegnu. Da vidimo…, na primjer, držim ovdje stabljike koprive. Mogu uvijek dobro poslužiti. Kad se jednom opeče njome i vuk bježi kao bez glave. Ako ti treba još primjera, jednoj lisici koja je htjela uništiti gnijezdo zavezao sam rep za žbun. Otkinuo joj se, i dan-danas hoda stidljivo bez najljepšeg dijela svoga tijela. Mogu ti garantirati da joj neće više pasti na pamet dirati ptiće. Imao bih dosta primjera, dječače”, odgovorio mu je ponosno čovječuljak.

“Sada moram ići u školu, bojim se da ne zakasnim. Sviđa mi se pričati sa tobom. Hoću li te ovdje naći i na povratku?”, upitao ga je Marin.

“Naravno da ću biti ovdje. Važno je da tretiraš s poštovanjem moju šumu, onda sam ti u potpunosti na raspolaganju.”

“Hvala, vidimo se kasnije.”

Ovaj put Marin je ušao u školu manje zabrinut a više zamišljen. U glavi su mu se stalno vrtjele čovječuljkove riječi.

“Možda se ne trebam ni ja bojati ovih dječaka iako su viši i mišićaviji od mene.”

To je bilo prvi put da je imao pozitivno mišljenje iako su ga i taj dan u školi zadirkivali. Marin je jedva čekao da se nastava završi i da se ponovno susretne sa čovječuljkom. Tako su se opet ispričali, Marin mu je povjerio svoje probleme. Ali je čovječuljak već shvatio kako je dječaka nešto tištilo i bio je voljan pomoći mu.

“Možeš ih pozvati da idući put dođu i oni u šumu. Mogao bi reći da svaki dan susrećeš vukove, medvjede, veprove. Vidjet ćeš da će te odmah gledati drugim očima. Znaš, ponekad koja nevina laž može dobro doći”, savjetovao ga je čovječuljak.

Marin je poslušao njegov savjet. Kad su ga dječaci počeli ponovno izrugivati, on im je rekao:

“Ako ste toliko hrabri da me zadirkujete onda ste sigurno dovoljno hrabri da prođete sa mnom kroz šumu punu opasnih životinja. Daj, tko hoće danas da mi se pridruži, junaci moji?” upitao ih je i odmah se osjetio bolje.

“O kojim životinjama govoriš, možda o zecu i vjeverici?”, počeli su mu se ponovno smijati.

“Pa pođite sa mnom ako mi ne vjerujete.”

Ali nijedan dječak nije imao hrabrosti prihvatiti poziv. Svi su najedanput postali mirniji.

“Onda nam donesi neki dokaz, kako ti možemo vjerovati?” rekao je jedan od njih.

“Zato vas pozivam da pođete sa mnom.” Ali dječaci nisu imali namjeru prihvatiti njegov poziv nakon onoga što im je ispričao.

Taj dan Marin se opet zaustavio pored gljive iz koje je dopirala melodija klavira. Kad je čovječuljak primijetio Marina prestao je svirati i izašao iz svoje kućice.

“Kako ti je prošao dan?” upitao ga je.

Tako je Marin ispričao čovječuljku o dokazu koji su dječaci željeli i kako se osjećao bolje nakon što je poslušao njegov savjet.

“Ne brini, izmislit ćemo nešto oko dokaza. Pričekaj, razmišljam… Na primjer, ostavio sam jednu medvjeđu šapu. Služi mi za moje trikove. Mogu ti je posuditi. Reci tim dječacima da si je ti našao i ostavio za uspomenu. Vjerovat će ti.”

“Hvala, probat ću.”

Marin je bio malo impresioniran tom šapom u njegovoj torbi ali bilo je vrijedno probati kako bi začepio usta onim neodgojenim klipanima.

Idući dan dječaci su tražili od Marina dokaz. Izgledali su vrlo radoznali i nestrpljivi. Marin je ponosno izvadio iz torbe medvjeđu šapu. Možete zamisliti kako su dječaci bili iznenađeni!

“O, mama, ovo je stvarno medvjeđa šapa”, rekao je jedan od njih. Dječaci su se začuđeno gledali.

“Doista se ne bojiš tih opasnih životinja?” upitali su ga.

Međutim, netko mu još nije vjerovao iako su ga već gledali drugim očima.

Da bi ih ubijedio u svoju priču Marin je trebao donijeti još neki dokaz. On im je to obećao nadajući se da bi mu čovječuljak opet mogao pomoći.

Dan poslije čovječuljak mu je dao veprov očnjak.

“Ako im i ovo pokažeš sigurno će te prestati zadirkivati.”

Marin je zahvalio i nastavio veselo ići prema školi.

Svi su ostali bez riječi kada su vidjeli veprov očnjak. Marin im je objasnio:

“Ako poštujete šumu i životinje koje u njoj žive nitko vas neće dirati. Od velike je važnosti slijediti pravila i imati poštovanje prema drugima. To vrijedi i za odnose među ljudima kao i prema životinjama. I znate što vam mogu još reći? Meni se strašno sviđa živjeti na selu i biti seosko dijete, ponosim se time. Sviđa mi se način na koji se odijevam jer se tako osjećam strašno komotno, a vaša odjeća mi se ne sviđa. Svi ste odjeveni na isti način, serijska proizvodnja!“, rekao je Marin i odmah se osjetio bolje, kao da mu je pao teret sa srca. Shvatio je kako je bilo istinito ono što im je rekao.

Od tada ga dječaci nisu više zadirkivali. Činilo se čak da su ga gledali sa strahopoštovanjem.

Marin je vratio čovječuljku očnjak i zahvalio mu još jednom.

“Hvala ti, pravi si div!”, rekao mu je veselo.

“Vidiš da si shvatio kako i jedan maleni čovjek može biti veliki, eee…Ali da znaš kako si sve uradio sam, nisam ti ja predložio te stvari da im kažeš. Nemam te više ničemu naučiti”, čovječuljak je izgledao radosno kao i Marin.

“Sada idem svirati malo, to me opušta.”

“Vidimo se, prijatelju”, Marin mu je namignuo i uputio se veselo kući.

Sanja Rotim