Sanja Rotim: Bubamara i skakavac
Bubamara Emela i skakavac Emil su bili veliki prijatelji. Provodili su često zajedno vrijeme na livadi, kružili okolo ili letjeli sa cvijeta na cvijet.
Ali skakavac je bio malo ljubomoran na bubamaru jer je primijetio kako su ljudi nju gledali nježno i sa simpatijom dok su prema njemu imali skroz drugačiji stav. Kada bi se njih dvoje približili grupi ljudi obično bi se čule slične riječi:
“Pazite, eno skakavca, otjerajte ga. Oooo, pogledajte lijepe bubamare! Kako je slatka, pokušat ću je uzeti u ruku. Moram izraziti želju, donijet će mi sreću.”
Takvi razgovori su bili svakodnevni i skakavac Emil je postajao tužan. Kada bi ga vidjeli na balkonu među cvijećem ljudi bi obično uzimali metlu ili neki štap da ga otjeraju. Uz to bi govorili:
“Bježi ružni skakavče, sve si mi listove probušio. A vidi slatke bubamare sa svojim točkicama što donose sreću. Nemoj pobjeći, bubamaro, ne boj se, dođi mi na dlan.”
Kako je mogao skakavac Emil da se ne rastuži! Nitko se prema njemu nije ponašao sa poštovanjem.
“Možda da i ja imam točkice na leđima kao bubamara Emela i za mene bi bio život drugačiji. Mislim da je cijeli trik u njima”, razmišljao je mudro skakavac. Tako je odlučio pitati bubamaru da mu posudi bar jednu svoju točkicu.
“Što misliš bubamaro Emela da mi posudiš jednu tvoju točkicu što nosiš na leđima pa da i ja budem lijep kao i ti i da donosim sreću?” upitao ju je nadavši se potvrdnom odgovoru.
“Skakavče Emile, ja imam sedam točkica. Broj sedam donosi sreću, kada bi nedostajala samo jedna, nedostajala bi i sreća. Prestani previše razmišljati. Hajdemo na onaj balkon sa ljiljanima”, predložila mu je bubamara.
“Dobro”,odgovorio joj je skakavac očito sve tužniji.
Sljedeći dan skakavac se pojavio sa točkicama na leđima.
“Što ti je bilo, Emile?”upitala ga je iznenađeno bubamara Emela.
“Uzeo sam flomaster i nacrtao točkice. Pazio sam da ne pogriješim broj, sedam ih je. Sada ću i ja donositi sreću kao i ti.”
“Ako tako kažeš.” Bubamara Emela nije htjela reći što je istinski mislila o tome.
“Na koji cvijet ćemo danas ići?”
“Mogli bismo naći neki lijepi tulipan.”
“Dogovoreno.”
Tako su Emela i Emil krenuli u potragu za tulipanima. Bubamara je letjela, a svakavac bi pravio niz velikih skokova. To je bio način na koji se kretao. Konačno su našli tulipane u jednom velikom vrtu sa puno cvijeća. Sa laticama žute boje tulipani su baš bili lijepi i privlačni. Skakavac i bubamara su se spustili na dva različita cvijeta.
“Pogledaj, Ivo, jedna bubamara na tulipanu. Kako si lijepa, slatka bubamaro, nemoj pobjeći”, govorila joj je vlasnica vrta milim glasom.
Onda se okrenula i ugledala skakavca na drugom cvijetu.
“Uh, Ivo, vidi skakavca sa pljuskavicama! Brzo, uzmi metlu. Bježi, ružni kukče! Svo si mi cvijeće uništio, sve listove izbušio. Samo mi je trebao ovdje jedan bolesni skakavac”, vikala je ljutito gospođa.
Skakavac je počeo plakati pa ga je bubamara povukla i izašli su iz vrta.
“Svima samo smetam, svi me tjeraju. Sada kada imam točkice kao ti mislio sam da ću i ja donositi ljudima sreću. Ali mi se čini da to nitko ne uzima u obzir.”
“Nemoj biti tužan, skakavče. Ali jednu stvar ti moram reći i probaj me shvatiti. Kada vidiš da se ne sviđaš drugima, trebaš gledati da promijeniš svoje ponašanje, a ne izgled. Ti prestani grickati listove i vidjet ćeš da te nitko više neće tjerati. Ti si lijep, imaš tako duge noge, sigurno im ne bi smetao među cvijećem”, posavjetovala ga je bubamara Emela.
Skakavac je ostao zamišljen.
“Hvala ti na savjetu, draga prijateljice. Pokušat ću promijeniti navike. Idem sada oprati ove smiješne točkice.”
Otišli su zajedno tražiti lokvu.
Bubamarin savjet je bio zlata vrijedan jer izgleda da nitko više nije tjerao skakavca Emila sa cvijeća.
Sanja Rotim
