Nina Cesarac: Probudite se!
Sanjala sam da sam na livadi. Naprosto veličanstveno.
Trava kao tepih zelene boje, a na njoj stabla spremna za ples. Cvijeće, što je provirivalo iz tog zelenila, u svim bojama.
Kada bih usporedila zamišljenu prirodu sa stvarnom, to bi bila ogromna razlika. Zanima me što biljke misle o tome. Naoružana olovkom i papirom uputila sam se do brnistre i ružmarina.
„ Ah, ako ovako nastavim živjeti, neću još dugo. Prepun sam plastičnih vrećica! “ požali se ružmarin.
„ Ti si prepun?! Ja sam prava kanta za smeće. “ javi se brnistra.
„ Možda jesi kanta za smeće, ali ne znaš kako je to biti mali grm. Ne bi izdržao ni sekundu da si na mojem mjestu. “
I nastave se žaliti jedno drugome.
„ Zašto ljudi to čine? “
„ Nemam pojma. “ uzdahne ružmarin. „ Zar čovjeka nije briga za nas? “
„ Očito nije. Jesu li se ikada zapitali kako bi njima bilo da su zakopani na jednom mjestu, da se ne mogu micati, da nemaju ruke, a prekriveni su smećem? Da pomisle da bi se mogli ugušiti pod smećem. “
U razgovor se ubaci lovor.
„ Osjećam se bolesno. “
„ Ne znam kako ti je, ali mislim da si u pravu. Suh si kao čvarak! “ zaključi smilje.
„ Kako ti nisi bolesno? “ s čuđenjem upita lovor.
„ Zaštićena sam vrsta te me ljudi stoga donekle i paze. “ objasni.
„ Da sam barem poput tebe.“ s žaljenjem doda lovor. „ Volio bih biti u nečijem vrtu, da se brinu o meni. Zanimljivo da ljudi brinu samo o biljkama koje oni uzgajaju, a ostale su za njih nevidljive, ničije. Nije ih briga. “
Čula sam dovoljno. I previše.
Buđenje. Osjećam se neugodno.
Zar čovjek nema oči da vidi što se oko njega događa?
Moram se potruditi da pomognem. Evo, upravo ovako. Vrećicu čipsa u koš. Ljudi, probudite se, otvorite oči i pomognite prirodi! Osim što ćete pomoći biljkama, uživat ćete u njenim mirisima i bojama.
Nina Cesarac, 4.a
OŠ Eugen Kumičić, Rijeka
Mentorica: Vesna Raspolić