Nikola Sladonja: Planet Pula

Na jednoj dalekoj, udaljenoj planeti postojao je život. Život na maloj plavoj planeti imena Pula. Ondje, nalazila se Marijanova obitelj. Marijan je naime plavokožni vanzemaljac, kao i svi ostali, no ima nešto posebno u njemu. Naime, on je jedini Puležan koji još nije naučio kontrolirati struju. Da, struju! Od davnina je poznato da Puležani u krvi imaju toliko bakra da posjeduju električne moći. Marijan je rođen s manjkom bakra u krvi pa mu se to odražava na svakidašnji život… On jedini ne može koristiti električnu žičaru, električne stepenice, lasere itd. zato što nema električne moći. Oluje na toj planeti nisu rijetka pojava. Naime, cijela je Matica izgrađena od bakra, zlata i nešto malo kamena, koji privlače munje i stvaraju tmurne oblake. Oluje i gromovi inače pozitivno utječu na građane, svi budu veseli i sretni te se osjećaju punima energije. Gromovi udaraju u veliki bakreni toranj koji napaja čitavu planetu. Sunce je ondje plavo zbog sve te silne struje koja kruži oko planeta.

Jednoga popodneva Marijan se zaputio k izložbi velikog bakrenog tornja. Morao je ići pješke zato što ne posjeduje nikakve moći. Ondje je morao zamoliti staru gospođu da mu otvori vrata, zato što ih on nije mogao otvoriti svojim otiskom struje. Bilo ga je sram. Nije on birao želi li se roditi sa strujom ili bez nje. Dok je on obilazio kamene temelje, vani se začula grmljavina. Cijeli se grad po običaju okupio ispred pulskog hrama i uživao u oluji. Ulice su vrvjele ljudima koji su plesali i slavili oluju. Bakreni toranj upijao je sve gromove te se napunio do granica. Marijan je zamijetio kako se temperatura u tornju povećava. Sve su se žice pregrijale i zatim popucale. Marijan je mahnito potrčao prema napajaču ne bi li ga iskopčao. No tada, tek nešto više od pet metara dalje od njega, regenerator je eksplodirao. Od siline udara odbačen je u zid i onesvijestio se. Žice, cijevi, automobili, kuće, zgrade, sve što je sadržavalo struju bilo je uništeno ili teško oštećeno. Sve se to dogodilo za manje od minute. Ljudi su u panici pokušali pobjeći iz Matice, no smrt ih je sustizala. Iskre su padale duž cijeloga grada, a najmanja iskrica bila je dovoljna da usmrti i najjačeg Puležana.

Marijan se osvijestio tek kada je mala iskrica pala na njega. Popeo se duž kamenog temelja te je kroz velika zlatna vrata izašao iz tornja. No ono što je zatekao bilo je gore od pakla… Izgorjelih i krvavih mrtvih tijela bilo je posvuda, padala je kiša iskrica od koje nije bilo zaklona, a gromovi su poput noža parali tlo. Nije bilo mjesta na koje se moglo skriti. Marijan je uplašeno protrčao kroz zlatna vrata i trčao kući nadajući se da pronaći svoju obitelj. Putem je vidio uništenu žičaru, raspadnutu u nekoliko dijelova i izgorjele ljude u njoj. Potrčao je još brže nadajući se da će pronaći svoju majku i oca. Kada je stigao do hrama nedaleko od svoje zgrade, zamijetio je kako od hrama nije ostalo ništa osim nešto razrušenih kamenih zidova. Začuo se zvuk jecanja. Marijan se okrenuo i vidio plavu ruku koja je virila ispod velike krhotine zida. Pokušao je podignuti zid s te osobe no tada mu se njegova majka obrati: ,,Sine, nema mi smisla pomoći kada ću i onako brzo morati otići… “. ,, Ali mama, ne mogu te ostaviti u ovakvom stanju!” , povikao je Marijan. ,, Moraš! “, odgovori mu majka. Tada se s neba oborio najveći grom dosad. Bio je velik kao trećina planete i parao je površinu kao nož maslac. Grom se kretao u smjeru Marijana velikom brzinom. On je stao, ukočio se. Nije znao što učiniti… Spasiti sebe ili majku… Tada, odgurnula ga je majčina ruka taman prije nego li je grom prepolovio. ,,Marijane, dugi je život još pred tobom”, rekla je u čas prije nego li je preminula. Silina udara bila je toliko jaka i destruktivna da je otrgla komadiće planete i raspršila ih u svemir. Marijan je ponovo pao u nesvijest dok su gradom odjekivali posljednji vrisci i zvuci straha i panike. Cijeli planet Pula bio je razoren, zapaljen, rascijepan i uništen. Od snage munje, pokrenula se magma u središtu planeta Pula koja je zatim eksplodirala i cijeli planet raznijela na komadiće. Ti su se komadići kasnije raspršili svemirom. ,,Hej, zašto je sve mračno?” , upitao je Marijan kada se probudio. Marijan u nemogućnosti da još ustane prisjeća se svega što se ranije dogodilo. Shvaća kako ima više sreće nego pameti; kada je kiša iskrica pala na njega on to nije ni osjetio zato što ne posjeduje električne moći. Zatim se Marijan sjetio trenutka kada ga je njegova majka spasila pa je zaplakao. Plakao je pune dvije noći budući da u svemiru nema dana. Tada ga je snašla glad, a hrane nema. Uplakani Marijan se ustao te po mraku tražio hranu na komadiću planete koji se rasprsnuo. Nigdje ničega… Tada Marijan ulazi u razrušenu zgradu i nailazi na sprženog mrtvaca kojeg je snašao električni udar. Mrtvac je u rukama držao album sa starim slikama. Marijan je uzeo taj album i vidio sliku svojih roditelja na vjenčanju, sliku njega kao bebe i sliku njegovih roditelja kao djece. Na posljednjoj stranici pisalo je ,,volim te sine”. Tada Marijan ustaje i podiže svjetiljku u kutu mračne prostorije. Pali svijetlo te mu suze kapaju iz očiju, zastaje pogleda malo bolje leš onog mrtvaca i zaplače još i jače. Marijan je pronašao svojeg oca… Sav u suzama pada na pod i urla od tuge: ,,Prvo ti mama, pa sada i ti tata?! Zašto mi se ovo događa?! Zašto?! No tada mu se želudac zgrči od silne gladi koju je osjećao jer već danima nije jeo. ,,Ne! Ne želim jesti! Želim samo da ovo ludilo prestane! Želim da prestane!” zadere se Marijan. Tada je začuo glasić svoje majke u svojoj glavi: ,,Život je najvrjednija stvar koju Puležan posjeduje, ne zaboravi to!” Dok gladni i uplakani Marijan gleda u leš svojeg oca, sve više i više mu se priviđaju uspomene iz djetinjstva. Na posljetku, Marijan uzima i otkida ruku svojeg oca koju zatim pojede u jednom zalogaju. Sav u suzama, pogleda lice svojeg oca te mu se načas prividi kako mu se njegov otac smije i kako je zadovoljan. Nakon pet dana uplakani i usnuli Marijan osjeti jak udarac. Njegov se komadić planete zabio u drugu planetu. Na toj planeti sunca je u izobilju, no na njegovu žalost planeta je pusta, bez igdje ikoga. Marijan ustaje i silazi na posve novi planet. Nije mu trebalo dugo da shvati da na ovom planetu nema hrane, a od njegovog oca ostao je samo kostur. Tada Marijan odlučuje malo istražiti planetu te zamjećuje da je kamenje posvuda. Kako hrane i onako nema, Marijan odlučuje svoje posljednje sate i minute potrošiti na izgradnju nečega u čast svojoj planeti. Uzima kamen i počinje graditi dvaju vrata, jedna do drugih. Zatim sve zlato s nove planete koje je prikupio odlučuje upotrijebiti za izgradnju veličanstvenih vrata. Zatim, svojem ocu u čast odlučuje izgraditi kamena vrata i licem svojega oca na njima. Ta vrata odlučio je i nazvati po svojem ocu kako ga nikada ne bi zaboravio. Gradeći sve ove građevine, Marijan se iscrpio i već se osjećao kao da je na rubu snage, no ipak se odlučuje da će izgraditi još jednu građevinu. Ta građevina bit će veća od svih koje je do sada napravio. Marijan sve preostalo kamenje slaže u oblik elipse i kamen po kamen slame tada najveću građevinu na cijeloj planeti. Bila je to veličanstvena građevina s mnogo prozora vrijedna divljenja. Kada se Marijan popeo, ne bi li završio krov, ostao je bez snage i pao je na pod. Bio je toliko iscrpljen i slab da se nije mogao ustati. Dok se mrak polako spuštao nad planetom, Marijan je gledao u zalazeće Sunce i rekao: ,,Da… Znam! Ovo mjesto nazvat ću Pula! ” Kada je Sunce zašlo od Marijana se više nije čuo ni trag ni glas, te je s vremenom kao i planet Pula, pao u zaborav.

Nikola Sladonja

OŠ Šijana, Pula

Mentor: Vladimir Papić