Andreas Lanča: Legenda o Zlatnoj rijeci
Prije mnogo godina prostrani zeleni pašnjaci i dolina zamijenjeni su čudesnom egipatskom arhitekturom prepunom upečatljivih spomenika. To su mi govorila moja davna sjećanja. Mnogo sam života u tom gradu već proživio. Naravno, sada se pitate što sam ja. Ja sam Prelastijel. Nakon svoje smrti, prelazim u tijelo drugog nedavno umrlog čovjeka, biljke, insekta ili životinje i tako u krug. Otac mi je tajnom usmenom predajom prenio da svaki od nas ima svoj zadatak i da će njegovim izvršavanjem umrijeti zauvijek.
Tako sam i ja dobio svoj zadatak. Otac mi je ispričao legendu o čarobnoj, zlatnoj rijeci koja se pružala gradom za vrijeme pomrčine Sunca. Ta je rijeka pozlatila egipatske spomenike. Samo se vrata na glavnom ulazu u grad nisu nikad pozlatila. Tko god bi prošao kroz ta vrata bio bi bijesan i izazvao bi probleme. Zato su ih prozvali crna vrata. Za crna vrata narod je zbog ljutnje odjednom prozvao nekog nevještog alkemičara, pa su ga pogubili. Gledao sam to, ožalošćen, iz perspektive vrapca. Znao sam da sam kriv. Vratimo se na zadatak, koji mi je povjerio otac. Morao sam održati rijeku zlatnom kroz cijeli dan. Problem je bio što je na izvoru rijeke sjedio demon Otrozlatos i upijao tako svo zlato iz nje. Morao sam u rijeku ubacivati otrovnu tekućinu da ga otjeram. Do sada je nisam uspio održati zlatnom jer se Otrozlatos vraćao u rijeku na vrijeme. U gradu su svi čekali pomrčinu Sunca, da problemi nestanu. Sljedeća pomrčina Sunca bila je za deset dana. Htio sam konačno ispuniti očev zadatak. Nisam znao što napraviti. Jedini je način bio otići u knjižnicu čarolija. Morao sam umrijeti i vratiti se kao čovjek ukoliko sam se htio domoći knjige. Zaletio sam se u crna vrata i ničeg se dalje nisam sjećao. Za nekoliko minuta, vratio sam se kao čovjek. Otišao sam u knjižnicu. Razmišljao sam kako da prekinem tu bijedu gradu, kako pozlatiti vrata i razveseliti ljude. Shvatio sam da rješenje moram pronaći u knjizi. Čitanje me nije zanimalo jer sam svjedočio svim događajima koji su se odvijali u knjigama. Mislio sam da ništa u njima neću pronaći. Protiv svoje volje počeo sam čitati te dubokoumne stranice prošarane slovima, kada su iz knjige izašla slova i stvorila siloviti vrtlog. Iz njega je izašla žena s knjigom u ruci. „Što ćeš ti ovdje?“, upitala je. „Pokušavam naći način kako izvršiti svoj zadatak, kako se riješiti Otrozlatosa. Uzrokovao je previše tuge“, odgovorio sam. „Izvoli, odgovor na tvoje pitanje pronaći ćeš u ovome“, rekla je. Pružila mi je neobičan predmet.
Otišao sam iz knjižnice. Uputio se prema svom domu, promatrajući nepoznati predmet. Bila je to kocka ispunjena manjim kockicama. Bila je svjetlucavo zlatno-crne, a kockice unutra bile su smaragdno zelene boje. One su obavijale jezgru koja je bila sumporno žute boje, a u njoj su sudarali glasni bijeli gromovi. Toliko sam se zadubio u događanja u kocki, da me skoro zgazila deva s koje me psovao ljutiti Arapin. Imao sam sreće što se nisam pretvorio u maslačak. Odjednom, jezgra je bljesnula. Iz kocke su počela izlaziti svjetla koja su se uzdizala i obasjavala zvijezde na noćnom nebu ispisivale su: „Rastavi, pa sastavi“. Taj me natpis samo zbunio. Jesu li se one obraćale meni i željele mi nešto poručiti ili sam to samo umišljao? Mučilo me kako se boriti protiv Otrozlatosa. Gubio sam se u svojim mislima tražeći rješenje, a riječi: „Rastavi, pa sastavi“, zvonile su mi u glavi poput crkvenog zvona. Zagledao sam se u kocku ne bi li nešto uočio. Najednom, ugledao sam nepravilnost. Među svim kockicama bila je mala piramida. Odmah sam počeo rastavljati kocku. Odvojio sam sve, kockicu po kockicu, dok nisam došao do piramide. Bila je zlatna. Stavio sam je pod svjetlo kako bih provjerio ima li nečega unutra.
Bio sam presretan kada sam vidio da je unutra mali svitak. Približio sam je još više i ona se razdvojila na sitne trokute. Uzeo sam svitak u ruku. Nadao sam se rješenju problema, ali dobio sam samo prazan papir. Nisam znao što to znači. Ponovio sam si poruku u glavi i shvatio da mi je preostalo sastavljanje. Prvo sam sastavio piramidu, pa cijelu kocku. Na svitku su se počela ispisivati slova. Bila su to uputstva. Skočio sam na noge, otrčao u grad i zagledao se u crna vrata. Među svim isklesanim ukrasima tražio sam zvijezdu. Dodirnuo sam svaki dio koji sam mogao ne bi li je našao. Pronašao sam je na unutarnjoj strani vrata. Bila je toliko sitna da nisam bio siguran da će mi to pomoći. Dodirnuo sam je. Iz zida je iskočila ladica. Unutra je bila mala bočica zatvorena plutenim čepom, ispunjena purpurnom tekućinom. Bila je to davno izgubljena tekućina za skamenjivanje demona. Morao sam, u rijeku, uliti moju tekućinu za istjerivanje Otrozlatosa iz rijeke, i tekućinu za skamenjivanje.
Na dan pomrčine Sunca, zaputio sam se izvan gradskih zidina i ulio tekućine u rijeku. Gledao sam kako zlatna rijeka teče i kako crna vrata napokon postaju zlatna. Nije mi bilo jasno gdje je Otrozlatos nestao. Promatrao sam slavlje ljudi. Bio sam sretan, a na crnim, sada zlatnim vratima stajao je skamenjeni Otrozlatos. Znanje i knjige riješile su problem, pomislio sam. Napuštao sam svoje tijelo. Gledao sam cijeli grad iz zraka. Iznenada me počeo vući snažan vrtlog. Vukao me do knjižnice čarolija. Snažna me sila ubacila u jednu od knjiga na polici. Ugledao sam svoga oca i ostale Prelastijele…
Andreas Lanča
OŠ Šijana, Pula
Mentor: Vladimir Papić
