Sanja Rotim: Troglavi zmaj

Bilo jednom jedno kraljevstvo čiji su žitelji već neko vrijeme bili strašno preplašeni. Raširila se vijest kako je na okolnim brdima živio zmaj sa tri glave. Kada bi taj zmaj rikao sva bi se zemlja tresla. Uz to je bacao vatru iz usta ako bi mu se netko približio. Ovo kraljevstvo je bilo još uvijeno u misteriju i osjećaj nesigurnosti od kada je nestao bez traga drvodjelac. Supruga i djeca su čekali njegov povratak plačući svaki dan. Ljudi su nagađali kako ga je ubio zmaj ili da su ga oteli vanzemaljci.

Najuplašenija od svih bila je kraljevna Aleksandra. Bilo ju je strah izaći i u vrt svoje palače. Umoran od ovakve situacije kralj je objavio oglas u kojem je obećavao ruku svoje kćerke, kraljevne Aleksandre, onome tko uspije likvidirati troglavog zmaja i donese njegove posmrtne ostatke kao dokaz. Uz to bi junak dobio na poklon pola kraljevstva.

Kraljevna Aleksandra je bila vrlo lijepa i svi su je voljeli. Tako su svi mladići željeli pokušati taj herojski zahvat. Ponijeli bi sa sobom oštri mač ali nisu imali hrabrosti ni približiti se zmaju. Čim bi čuli njegovo rikanje dali bi se u bijeg.

“Žao mi je kraljevne, ali ne želim izgubiti život, previše je rizično”, obično su tako komentirali svoj neuspjeh.

U tom kraljevstvu je živio i mladić Josip. Bio je vrlo uljudan i simpatičan, sitne građe. Njegov otac je posjedovao stado ovaca. Josip mu je uvijek pomagao voditi ovce na pašu. Iz tog razloga su ga ostali mladići uvijek zadirkivali.

“Gdje si ostavio danas ovce?” pitali su ga smijući se.

Josipu se kao i svima mnogo sviđala kraljevna Aleksandra. I on je svim srcem želio osvojiti njezino srce i postati kraljevski zet. Tako je i on odlučio okušati sreću i pokušati likvidirati zmaja.

“Ti tako mršav misliš da možeš pobijediti zmaja, ha, ha? Hoćeš li povesti sa sobom i ovce? Misliš da bi se lijepa kraljevna htjela udati se za tebe?”, rugali su mu se.

Ali on se nije na njih obazirao, svakako se već navikao na njihove neukusne komentare. I otac ga je odgovarao od njegove namjere. Bojao se da ne izgubi sina jedinca, bio je to previše opasan zadatak.

“Na kraju krajeva mogu se uvijek vratiti nazad kako su to svi ostali uradili”, mislio je mudro Josip.

Uzeo je mač i krenuo prema brdu odakle je dopiralo rikanje. Prolazeći kroz šumu primijetio je jedno čudnovato jezero na čijoj su obali sjedile djevojke obučene u raskošne haljine.

“Ali ja sam ovuda i prije prolazio i nikada nisam primijetio ovo jezero”, rekao je zbunjeno djevojkama.

“Naravno da nas nisi vidio, prvi put smo ovdje. Ovo je Jezero dobrih vila. Mi se stalno pomičemo. Kamo si krenuo?” upitale su ga vile. Tako im je on ispričao cijelu priču o zmaju i kraljevni.

“Mi ti možemo pomoći”, rekla mu je jedna vila.

“Kako? Imate možda neko bolje oružje od ovog mača?” iznenađeno je upitao.

“Imamo. Ali moraš ovdje ostaviti mač, neće ti više trebati.”

“Koje je to oružje?”

“Ljubaznost.”

“Ljubaznost?”, mislio je da nije dobro čuo.

“Jest, dobro si čuo. To je najbolje oružje. Stvari nisu uvijek onakve kakve na prvi pogled izgledaju. Zapamti to.”

Josip je zbunjeno nastavio koračati dalje. Okrenuo se ali više nije bilo traga od tog jezera.

“Možda sam sve samo umislio”, pomislio je, “ali nemam više u ruci mač.”

Nastavio je hodati dalje ponavljajući glasno riječi dobrih vila:

“Ljubaznost je najbolje oružje. Stvari nisu uvijek onakve kakve izgledaju na prvi pogled.”

Uplašen i zamišljen približio se troglavom zmaju. Još je bio na dovoljnom razmaku da je mogao pobjeći na vrijeme.

Zmaj je počeo rikati a Josip se tresao od straha. Stalno je ponavljao u sebi riječi dobrih vila. Približio se više zmaju. Ali one oči, činilo mu se je da ih je već negdje vidio.

“Josipe, jesi li to ti?” upitao ga je zmaj. Josip se štrecnuo od iznenađenja.

“Ti me poznaješ?” upitao je zmaja u nevjerici. Ali je onda prepoznao one oči. Bile su to oči drvodjelca koji je nestao!

“Gospodine Mirko, jeste li to Vi?” upitao je začuđeno.

“Jesam, mladiću. Do sada se nitko nije imao hrabrosti meni približiti.”

“Pa kako je moguće da ste se pretvorili u ovu užasnu zvijer koje se svi bojimo”, bio je sada radoznao Josip.

“Ispričat ću ti sve. Reci mi prvo kako su moja djeca i supruga?”

“Čekaju nestrpljivo da se vratite, gospodine Mirko.” Nije htio reći kako su plakali svaki dan.

“Neću se više nikada vratiti”, rekao je tužno. “Jedna vještica me uklela. Nisam znao da je to bila vještica, izgledala je kao obična starica. Došla je u moju radnju i od mene tražila da joj istog trenutka napravim drveni štap. Rekao sam joj da pričeka dok završim posao koji sam radio. Ona je postala histerična i počela vikati. Tako me pretvorila u troglavog zmaja i rekla da će ukletstvo nestati u trenutku kada jedna osoba prihvati uzeti moje mjesto. A tko bi to htio? Ostat ću troglavi zmaj za vječnost”, rekao je tihim glasom. “Sretan sam bar da sam s tobom uspio danas razmijeniti koju riječ.”

Josip je ispričao djevodjelcu o situaciji u kraljevstvu i kraljevom obećanju. Onda, pomislivši na njegovu suprugu i djecu rekao je odlučno:

“Gospodine Mirko, uzet ću ja Vaše mjesto. Vi se morate vratiti kući.”

Kako je izgovorio te riječi ispred Josipa se pojavio drvodjelac Mirko koji mu nije prestajao zahvaljivati dok je zmajevo tijelo ležalo na tlu. Drvodjelac mu je rekao kako nije bilo pravedno da on tako mlad provede cijeli život kao troglavi zmaj. Nije imao riječi kojima mu je mogao zahvaliti. Čekali su zajedno Josipovu transformaciju u zmaja ali ona se nije ostvarila. Čekali su i čekali. Nisu znali da tko jednom prođe pored Jezera dobrih vila ostane imun na ukletstva cijeli život. Ubijedili su se da nešto nije funkcioniralo u vještičjem ukletstvu pa su se vratili u grad vukući beživotno tijelo troglavog zmaja.

Tako je Josip oženio kraljevnu Aleksandru koja se odmah zaljubila u njega jer je bio toliko simpatičan. Drvodjelac se vratio svojoj obitelji. Svi su bili presretni. Ostali mladići su se sramili kako su se prije obraćali ovom junaku. U kraljevstvo se vratio mir i život od prije.

Kada bi pitali Josipa kako je uspio likvidirati zmaja on bi odgovarao:

“Ljubaznošću.”

Stara vještica je sebi čupala kosu od ljutnje.

“Za sve su krive one vile”, vikala je. I umrla je od bijesa.

Sanja Rotim