Andreas Lanča: Učiteljeva potraga
U noći, hodao sam pokraj mora i vrtio glavom. Danas je bila vrlo loša atmosfera u 8.a razredu. Njima su knjige dosadne. Gledaju samo ”youtubere” i “tiktokere”. Dosta mi je života u kojemu ne mogu biti ono što želim. Sjetio sam se kako mi je otac pričao gdje je sve bio i što je sve vidio, a ja sam uvijek na istom mjestu. Držao sam u ruci lektiru “20,000 milja pod morem“. Knjige Julesa Verna uvijek su me inspirirale. Čitajući ih, putovao sam tim svijetom i sebe zamišljao kao glavnog lika. Volio bih putovati, probati nešto novo, skočiti s padobranom, roniti ispod ledenjaka. Najednom, eksplodirao sam. Potrgao sam stranice iz knjige i bacio više papirića u more. Učinilo mi se da su isparila neka slova. Protresao sam glavom i nastavio hodati.
„Dobar dan djeco!“, pozdravio sam učenike, ulazeći u učionicu. „Jeste li spremni za današnju provjeru iz lektire?“, upitao sam. Rekli su da jesu, ali da bi voljeli ponoviti prije provjere. Zbunili su se na jednom pitanju. Niti jedan učenik nije znao nabrojati sve glavne likove. Svi su izostavili golemu hobotnicu, Nautilus, njegovu posadu i domoroce. Posumnjao sam i zašto. Odmah nakon sata, u trku, kupio sam novine sjeo u svoj naslonjač i počeo čitati. Bilo je tu svega i svačega od politike do nogometa, ali ništa o tome kako su likovi izašli iz knjige. Imao sam otvoren prozor. Zapuhao je vjetar i okrenuo stranicu, na njoj je pisalo kako su sateliti snimili golemu hobotnicu oko Ugljene zemlje. Na dnu stranice još je pisalo da su na obalu Australije došli domoroci koji nikad prije nisu viđeni. Pisalo je i kako se neka velika podmornica Nautilus nalazi u njujorškoj luci. Zaputio sam se u New York, uzeo sam svoj šešir, bič i lektiru. Po dolasku, prvo sam se išao smjestiti u hotel. Tamo je bio ogroman red do recepcije. Neki je čovjek pokušavao nešto objasniti recepcionarki. Zaprepastio sam se kad sam uvidio da je taj čovjek profesor Aronnax. Povukao sam ga za košulju i pitao ga kako je tu dospio. Blijedo me pogledao i upitao koja je ovo godina. Rekao sam da je dvije tisuće i dvadeset i prva. Najednom, kao u nekom filmu, srušio se. Odnio sam ga do svoje sobe i čekao. Probudio se tek sljedeće jutro. Ispričao mi je kako ih je tijekom plovidbe moćan vrtlog u kojem su letjele stranice, povukao prema Hrvatskoj. Iz vrtloga su ih izvukli sluzavi krakovi. “Nisu samo vas izvukli ti krakovi nego i sve druge likove koji su se rasprostrli svugdje po svijetu”, rekao sam mu i izvukao knjigu iz torbe. Pokazao sam mu praznu knjigu, a on me odmah upitao zašto nedostaju neke stranice. Otkrio sam mu što se dogodilo. „Kako izgleda ta hobotnica? Mi smo se borili protiv jedne koja nam se zakačila za propeler?“ u jednom me dahu upitao. Razveselio sam se kada sam shvatio da je to ista hobotnica koja je viđena oko Ugljene zemlje. Profesor se nasmijao od uha do uha kada je uvidio da postoji način da njega i ostale vratimo u knjigu.
Sljedeće jutro, iznajmili smo hidroavion kako bi istražili prostor oko ugljene zemlje. Dugo smo letjeli do odredišta. Prizor koji nas je dočekao, bio je fascinantan. Divovski valovi bjesnjeli su na modroj pučini. U valovima smo ugledali divovske hobotnice. Kroz dalekozor, vidio sam ofucane listove papira zalijepljene na jednu od tih nemani. Hobotnice su nas primijetile i počele bježati. Pilot nas je spustio najniže što je mogao. Zamahnuo sam bičem i zakačio se hobotnici za krak. Klizio sam njenim leđima i skupljao stranice iz knjige. Hobotnica je mahala je svojim sluzavim, ljigavim krakovima. Pokušavala me pošpricati otrovom. Po skliskom tijelu hobotnice hodao sam kao po ledu. Skupljao sam jednu po jednu stranicu pokušavajući ne skliznuti u vodu. Posljednja stranica bila je pokraj moje noge. Sagnuo sam se i pokupio je. Hobotnica me gledala zastrašujućim gnjevnim okom. Bilo je crveno kao da će joj kapilare popucati. Tražio sam način da se zakačim za konop koji je letio iz hidroaviona. Znoj mi se cijedio u oči iz šešira. Zamahnuo sam bičem i hobotnicu ošinuo po oku. Preskočio sam joj glavu i uhvatio sklisko uže. Dok sam se uspinjao po užetu, hobotnica me zakačila svojim krakom. Njezin smrtonosni otrov pošpricao me po čizmama. Pokušavala me baciti u ocean.
Izvukao sam knjigu iz torbe i ubacio prikupljene stranice u nju. Nastao je golemi vrtlog slova koji je povukao hobotnicu. Profesor Aronnax pružio mi je ruku da se popnem u hidroavion. „Bez vas ovo ne bih uspio. Sretan sam što ste ostali jer ću učenicima dokazati da avanture postoje i da su ti likovi o kojima čitamo stvarni…”, zaneseno sam mu pričao. Kad mi je htio odgovoriti, u vrtlog ga je povukao sluzavi krak. More se iznenada smirilo. Otvorio sam knjigu i vidio da su svi likovi vratili u nju.
Po povratku u Pulu, učenicima 8.a razreda prepričao sam svoju avanturu, a oni su me blijedo gledali. Začuđujuće, bila je tišina. Najavio sam im sljedeću lektiru. Jedan od učenika posprdno je doviknuo: „Pokažite nam kako izvlačite likove iz knjige!” Smijeh se prolomio razredom. Otrgnuo sam nekoliko stranica i bacio ih u zrak. Vjetar je zahukao, a prozori se otvorili. Učenici su vikali, skrivali se pod stol i pokrivali se jaknama. U zraku je nastajala pijavica. Iz nje je izišao kip obložen zlatom. Imao je mač sa safirom u dršci. Oči su mu bile od rubina. Uz njega izašla je i lastavica koja se smrzavala. Učenici su nepomično sjedili i gledali.
Andreas Lanča
OŠ Šijana, Pula
Mentor: Vladimir Papić
