Ramona Bilić: Zdenac Sovskog jezera

Tko god želi posjetiti Sovsko jezero blizu Migalovaca kod Požege (a Migalovci su dakako nepoznato selo s 98 baba i dvije djevojke: Dijanom i Damjanom), može jednostavno uzeti neki oblik elektroničkog uređaja povezanog na internet te na brzinu saznati kako doći tamo, što raditi i kako je jezero prema legendi nastalo. U Migalovcima, naime, svih 98 baba valjda zna tu legendu o Danici koja je plakala za svojom poginulom braćom, no samo jedna od njih, koja je u nekom 17. koljenu rod Dijani i Damjani, može reći i nešto o tamošnjem zdencu u blizini jezera.

Do već spomenutog zdenca voda dolazi preko šest brda i prelazi nešto više od tri kilometra, ali takve faktografske podatke također možete saznati bilo gdje. Kao suprotnost tome, o čarobnim moćima zdenca u mogućnosti ste dobiti informacije samo ovdje s obzirom na činjenicu da je upitno jest li ona žena u Migalovcima još živa. Radi se o njezinoj praprabaki Mariji (za koju vjerujemo da je onda i ona nešto u rodu Dijani i Damjani) koja se kao petogodišnjakinja jednog sunčanog prijepodneva došla igrati loptom oko zdenca. Bila je sa svojim roditeljima koji su joj nekoliko puta ponovili da pazi kako ne bi upala, no njihove riječi nisu ju spriječile da se dogodi upravo to. Marijina najdraža lopta zastala je na sredini vode te se ona nagnula kako bi ju dokučila. Naglavila se u zdenac, samo što odjednom nije osjetila vodu. Kad je otvorila oči, oko nje bio je čopor vukova koji su ju gledali u nevjerici. Nije znala gdje se nalazi, ali vidjela je posvuda mračnu šumu i nije joj bilo najugodnije. Što je bilo još čudnije, vukovi su progovorili pa joj rekli da ima točno osam minuta kako bi u kantu koju su joj gurnuli skupila koliko god je kamenčića moguće i onda zbrisala natrag u svoj svijet. Maloj Mariji ništa nije bilo jasno, ali je od straha punila kantu sve dok nije začula režanje iza sebe.

„Osam je minuta prošlo.“, rekli su i zatrčali se prema njoj bijesnih izraza lica.

Marija je počela bježati prema mjestu na kojemu se nalazila kad je upala u taj čudnovati svijet, ali kad je taman stigla do njega, okliznula se i propala, a kamenje joj se rasulo po zemlji te nestalo. Imala je osjećaj kako njezino propadanje traje cijelu vječnost, a onda se magično našla pod vodom. Neka joj je ruka uhvatila gležanj i povukla ju. Počela je vrištati, no to je bio samo njezin otac koji ju je izvukao iz zdenca. Dugo joj je trebalo da se smiri i to je traumatično iskustvo potisnula u sjećanju. Srećom joj je majka otrčala po rezervnu odjeću kući pa se nije prehladila, a poslije se djetinje nastavila igrati i biti sretna jer se nisu previše naljutili niti ju istukli.

Prolazile su godine i Marija je odrasla. Nije više često dolazila do zdenca te je odselila iz Migalovaca. Jednom je prilikom već kao starija gospođa iz dubine duše iskopala tek trag sjećanja na zdenac i u glavi joj je bljesnula slika vuka. Počela je tražiti poveznicu između tih dvaju pojmova, no kako joj nikako nije uspijevalo, dogovorila se s mužem da posjete to mjesto. Kad su stigli, izgledalo je nekako otužno. Sovsko jezero i dalje je bilo predivno, no zdenac je presušio. U njemu su pronašli tek razasuto kamenje. A onda se sjetila svega.

Prema vjerovanju, to ih je kamenje odvelo natrag u magični svijet jer ih nitko poslije više nikad nije vidio, ali ostalo ga je još i za buduće odvažne posjetitelje ukoliko budu htjeli otvoriti portal prema neistraženome.

Ramona Bilić, 17 godina

Požega