Antonija Mušćo: Običaji u mom kraju – Loparski maškari
Otok Rab smješten je na istočnoj strani Jadranskog mora u Republici Hrvatskoj. S obzirom na to gdje je smješten pripada Primorsko – goranskoj županiji odnosno dio je Kvarnera. Iako je Rab sam po sebi zaista poseban povijesni otok prepun tradicija, mjesto Lopar, koje se smjestilo na sjeverozapadnoj strani otoka odiše posebnom tradicijom.
Tradicija koja traje preko stotinu godina i nikada se nije prekidala nosi naziv Loparski maškari. Loparski maškari s razlogom su ponos mještana Lopara jer kako mještani vole reći: “ To je nešto s čime se rađa, što u njima živi i s čime se umire”
Dan prije samog mesopusta na Mućelu i Melu dižu se barjaci. Samorčani ( ljudi koji žive na sjevernoj strani mjesta Lopara ) svoj barjak dižu na Melu, a Sajužani ( ljudi koji žive na južnoj strani mjesta Lopara ) na Mućelu. Na tim mjestima skupljaju se ranu ujutro na dan samog Mesopusta i svi zajedno keću prema centru Lopara. Tamo se formiraju u grupe i počinju obilaziti kuće, gdje ih sa nestrpljenjem dočekuje svaki domaćin. Njihova misija je da obiđu cijelo mjesto Lopar i gotovo u svakoj kući zapjevaju poneku staru tradicionalnu pjesmu uz čašicu domaćeg vina ili rakije. Maškare se u kućama dočekivalo sa poštovanjem. Domaćine su darivali sa raznim slaticama i cigaretama. Najgore što se domaćinu moglo dogoditi je da maškari prođu pored kuće a ne svrate u nju.
Njihova maska sastoji se od crne jakne, bijele košulje, kravate, crnih cipela, bijelih hlača iklobuka ( izrađenog od tvrdog kartona obljepljenog razglednicama i slikama ljubavne tematike i ukrašenog perjem sa kojeg preko leđa visi marama (tzv. Francuski facol ukrašen kurdelicama) i vizere. Oko struka obavezno visi zvonce a u rukama se drži željezni štap. Najvažniji i najvrjedniji dio tradicionalne maske je klobuk. On se sastoji od kartonskog dijela na koji se sa prednje strane lijepe razglednice ljubavne tematike i koji se ukrašava obojenim perjem kokoši (kokoš je morala biti bijele boje a perje se boja tintanom olovkom). Sa srednje strane nalazi se diža (karton ušiven u krug u kojeg se ušiva šešir), na koju se šiva “ francuski facol “ (marama koju su pomorci donosili uglavnom iz Francuske pa odatle vjerojatno potječe i ime). To je svilena marama crvenkaste boje sa tzv. štrajncima preko koje se onda šivaju kurdelice (trak od svilene tkanine ) raznih boja od kojih je jedna po sredini od vrha klobuka do kraja facola bila hrvatska trobojnica. Vizera je dio maske koji ide preko lica da se maškara ne bi moglo prepoznati. Obično su se na dan Mesopusta rješavale razne razmirice koje su se nakupile tijekom godine (osvete, razni dugovi, nesporazumi oko cura…… ništa opasno, u narodu se za takva dijela koristi riječ dišpet ) pa je maska štitila maškara da ga se ne može prepoznati kada je u nekoj kući gdje mu se npr. sviđala djevojka pa iz dišpeta štapom razbija pod ili sl.. Vizera se radi od bijelog platna i obrubljuje se crvenom kurdelicom (svilenom trakom ), isto tako oko očiju, ustiju i za nos se ostavljaju rupe kako bi se kroz njih moglo vidjeti i disati, a posebnu draž davali su brkovi (mustaće ) napravljene od ovčje vune crvene boje. Uniforma Lopaskih maškara morala je biti uredna i čista.
Naravno, prvo posjećuju školu i vrtić koje obraduju raznim slasticama a nakon njih posjećuju svećenika. Na stolovima ih čekaju raznovrsna domaća jela koje se spremaju baš u tom periodu poput domaćeg pijetla sa makaronima, slanog mesa i krompira, domaćeg pršuta I sira, hrostula, fritula i ostalih raznovrsnih slastica. Cijelim se mjestom ore stare loparske pjesme, čuju se zvuci malih zvončića i cijelo je mjesto nekako življe i veselije. Nakon obilaska svih kuća maškare su se vraćale na polazišnu točku po barjake koje su dan prije podignuli i sa njima uz pratnju svirača miha dolazili u centar mjesta gdje su pjevali i plesali do dugo u noć. Tu bi im se pridružile i ženske maškare koje bi bile u narodnoj nošnji a na glavi bi imale šeširić koji je sa stražnje strane imao kurdelice raznih boja, a ispred gazu kako bi im se donekle prikrilo lice a da one ipak mogu kroz nju vidjeti. Tako su u parovima plesali tanac i pojku, veselili se i uživali u tradicijama i običajima svoga mjesta.
Loparske maske tradicija su koja traje više od 100 godina i nikada nije prekinuta. Na mlađim generacijama je da je, unatoč dolasku moderne tehnologije i aspekata različite zabave, sačuvao ovu svetu baštinu od zaborava jer je sva ljepota u iskonskoj jednostavnosti!
Antonija Mušćo, 3.b
Hotelijersko-turistička škola Opatija
