Sanja Rotim: Lisica Marica

Lisici Marici je pala na pamet jedna ideja kako bi zaradila koji euro. Imala je na umu da otvori dućan “Prodaje se lukavost”, pa trajao koliko trajao. Kako je razmišljala tako je i uradila.

Novost se brzo pročula u životinjskom svijetu. Mnoge životinje su otišle trkom do trgovine nestrpljive da kupe lukavost.

“Polako, polako, ima dovoljno za svakoga”, govorila im je lisica Marica. ”Ne trebate se brinuti, ako se potroši danas, nabavit ću lukavost za sutra. Imam ja jednog pouzdanog nabavljača. Ne moram mu nikada dva puta ponoviti istu stvar.“

Tako su se životinje malo smirile.

Dućan je bio lijepo uređen sa izloženim kutijama vezanim ukrasnom vrpcom i mnogobrojnim staklenkama raznih veličina sa slikom lisice na poklopcu.

“Tko kupi više pakovanja dobit će i jedan poklon”, obećavala je lukava lija.

“Ja bih jednu staklenku”, vikao je zec.

“Ja bih dvije”, tražila je sova.

“Meni dvije kutije različitih veličina. Što se dobije na poklon?” pitao je magarac.

“Ja bih uzeo jednu kantu”, rekao je ovan.

“O kanti nisam razmišljala, ali ti je za sutra mogu nabaviti.”

“Naravno, ako je pakovanje veće i cijena je viša”, mudro im je rekla lisica Marica.

Poneka radoznala životinja nije izdržala da ne otvori odmah kupljenu kutiju ili staklenku.

“Ali, lijo Marice, u mojoj kutiji nema ništa.”

“Misliš li ti da se lukavost vidi? Razmisli malo. Ima li ruke i noge? Vi nastavite kupovati i vidjet ćete kako ćete vremenom postati lukavi”, objasnila im je lija.

Tako su neke životinje nastavljale kupovati, dok su druge prestale jer su shvatile da ih je lisica prevarila.

“Znaš šta, pijetao, ja više neću kupovati u lije. Samo mi je izvukla novac iz džepa. Nisam postala nimalo lukava. Jučer sam išla na pašu sa kravom Klarom. Ona me uputila na jedan pašnjak i rekla mi da je tamo najbolja trava. A ona je ostala na dijelu na kojem smo bile zajedno. Vjeruj mi da je to bio najbolji dio. Prevarila me je a ja sam nasjela”, ispričala je krava Mira pijetlu Radi.

“Nemaš meni šta pričati. Ja ti imam problema sa probavom. Moja koka Lenka mi pravi svaki dan tri puta dnevno napitke. Ali odnedavno sam primijetio kako ti napitci imaju neki čudan okus, skoro da ih nisam mogao piti. Čak me i želudac zabolio od njih. Rekao sam to Lenki ali ona me ubijedila da je našla biološke napitke koji su dobri za zdravlje, tako sam sebe primorao da ih pijem. Onda sam jednog dana u dvorištu primijetio ogromnu kantu za tekućine. Otvorio sam je i shvatio kako je u njoj tečnost istog mirisa kao i ti napitci koje mi je davala. Tako me koka Lenka nasamarila. Nije imala volju da mi ih pravi tako često pa je odjednom napravila pedeset litara. A ja joj još povjerovao”,žalio se pijetao Rade.

“Vidiš da ne trebamo ići više kod lije Marice”, zaključili su.

I u šumi su bili slični razgovori. Zec je pričao vjeverici kako su ga prevarili na tržnici. Čovjek mu je prodao tako male mrkve ubjedivši ga da su puno ukusnije od velikih. Naravno da to nije bilo istinito, ostao je skoro gladan.

Svi su došli do zaključka da nisu više trebali kupovati kod lije lukavost, bilo je besmisleno.

Samo se magarac nije predavao.

“Postat ću lukav, koštalo koliko koštalo”, govorio je sam sebi.

Lisica Marica je bila već zadovoljna, zaradila je i više nego što je planirala. Imala je namjeru zatvoriti dućan. Počela je već skidati robu sa polica.

“Ja sam lukava, tra, la,la,la, la”, pjevala je.

“Lijo, ja nemam još mnogo novaca. Čini mi se da lukavost sa mnom još ne funkcionira”, žalio joj se magarac.

“Magarče, nemoj se brinuti. Kada mi doneseš i posljednje novce, u pakovanju će biti i jedna poruka koja će ti pomoći da postaneš lukav”, uvjerila ga je lija.

Ove riječi su u magarcu probudile radoznalost i ohrabrile ga. Otrčao je kući da uzme posljednje novce koje je imao. Vratio se sav u znoju.

“Evo ti, lijo Marice. Nemam više, ovo su posljednji.”

“Bravo, magarče. Izvoli, ovo je za tebe.”

Pružila mu je staklenku. Kako je bila providna, vidio se u njoj komad papira. Magarac ju je nestrpljivo otvorio.

“Otvori i ti dućan, prodaji tvrdoglavost” pisalo je na ceduljici.

Magarac je ostao zbunjen. Nije znao šta da misli.

“Hvala, lijo.”

“Tko zna bi li funkcionirao i moj dućan?” zapitao se.

Nastavio je hodati teškim korakom i razmišljati. Najedanput mu je pala na pamet krtica Ana koja je crtala tako lijepo da je i on poželio da ima isti dar. Ali naravno, nije mogao uraditi ništa da bi ga imao.

“Mislim da je lukavost isto kao i prirodna nadarenost, ili je imaš ili nemaš, ne može se kupiti. Lisica me baš nasamarila.”

Na kraju je shvatio.

Sanja Rotim