Slavica Perić: Teška odluka

Promatrao je odsjaje zadnjih zraka sunca što se lome u kristalnoj čaši na palubi broda. Sjedeći na mokrom pijesku odzvanjala mu glasna tišina u ušima. Gledao je u daljine grleći te zrake sunca gledajući u njima slova svoje budućnosti.

Razmišljajući tako, zovnu ga prijatelj već stojeći za kormilom zakrivajući glavom zlaćano sunce. Pošao je prema palubi broda iza kojeg prolažahu galebovi uz zlatne linije.

Koračajući na škripave drvene stepenice njegove misli i dalje nisu bile bistre. Zadubljen u te svoje misli, teška koraka došao je do prijatelja. On, vidjevši u njegovim očima sukob misli upita ga što mu se događa, jer znao ga je u dušu. To pitanje pokrenulo je bujicu riječi i želja. Otkrio mu je o čemu riječ. Toliko godina plovi i još mu nije dosta te drvene palube, no ipak, želi da ga djeca ne zaboravljaju, da njegova žena zna da ima supruga. Jer, njegovi puti su daleki i tko zna kada će ga odnijeti bilo gdje, a najgore u smrt.

Ne može more biti uvijek mirno, ne može svaki grad imati svjetionik. Nije znao gdje je koja hridina, zato reče prijatelju da preuzme kormilo za kojim sada, sasvim slučajno, stoji. Zagrli ga i prijateljski pozdravi, na što ovaj odvrati da brod neće biti isti bez njega, da je on bio dobri duh i nada u bolje kada bi došlo do nevolja.

Na to, kliznu mu niz obasjani obraz jedna suza, no ipak, ništa ga neće odvratiti da se vrati kući.

Nasta opet ona tišina, no sada ipak drugačija.

                                                                          Slavica Perić, 8. raz.

OŠ Ivana Mažuranića Tomislavgrad, BiH

Mentorica: Šima Majić

*rad nastao na zadanu rečenicu “Promatrao  je odsjaje zadnjih zraka sunca što se lome u kristalnoj čaši na palubi broda.”