Tonija Zlatoper: Šibeniče lijepi grade

Dobar dan, i dobro došli u moju pustolovinu u kojoj ću vam pričati o šibenskom festivalu i nešto malo o ljudima u Šibeniku. Ako si ti neki stranac koji istražuje gdje bi mogao proputovati kroz svijet, onda me molim te poslušaj. Šibenik ti je pravo MISTO (kako bi stari Šibenčani rekli) za to, a sad ću ti reći i zašto.

Možeš li vjerovati da Šibenik slavi već 62 godine svog prekrasnog ,glasnog i razigranog festivala? Tako da bi u Šibenik bilo najljepše doći ljeti, jer tada je MEĐUNARODNI DJEČJI FESTIVAL. Mislim da se pitate zašto baš dječji? Sigurno vam sada roditelji u pozadini gunđaju : „E ne ćemo ići u ovaj grad!“ „Dođemo se odmorit, a tamo će nam djeca samo vrištati kao neke vrane : „Tata kupi mi ovo, mama kupi mi ono!“ Da toga ima, ali na DJEČJEM festivalu djeca rade, djeca otvaraju festival, djeca glume …A vi plačete od ponosa. Na dječjem festivalu djeca imaju priliku shvatiti kako je to biti velik. Pokazati što mogu.

Ne bi se hvalila, ali moram napomenuti da sam ja iskušala kako je to biti velik. Ja sam sudionica zbora Zdravo maleni. Mi smo jako važna uloga na festivalu. Svake godine otvaramo festival našom i hrvatskom himnom. Također ga i zatvaramo.

Ali, ima tu i zanimljivosti za roditelje. Mogu s djecom uživati u prekrasnim šibenskim predstavama, akrobacijama, radionicama, vatrometima i mnogo zanimljivih događaja na Poljani. A, da, obećala sam vam pričati o ljudima u Šibeniku. Samo da vas za početak upozorim da je to posebna sorta ljudi.

Ljudi u Šibeniku prije nisu baš bili pristojni kao što ste ih zamišljali (ako ste ih uopće zamišljali). Jako su se voljeli rugati jedni drugima i smišljati im mnoge podvale.

Oni su, kad neko ne bi imao puno kose, zvali bi ga RICA, ili kad bi neko bio brz zvali bi ga SPORI. I tako obrnuto.

Znate, jedan put su uspjeli uvjeriti čovjeka da povjeruje da je slijep. Ljudi su se prije skrivali u podrumima i kockali jer je to bilo zabranjeno. Taj čovjek je došao, oni su ugasili svijetlo i rekli mu da krene igrati. “Kako ću igrati kad ništa ne vidim?“ rekao im je. “Pa kako to kad mi vidimo, a da nisi možda slip?“ „A kako je to moguće, maloprije sam vidio!“ „A to ti dođe na jedanput“.

I tako su ga uspjeli  uvjeriti da je slijep.

Hm, malo mi je neugodno kad ovo pričam kako su odrasli prije bili nestašni kao djeca. Ali,nitko nije savršen. A tako ni mi, svako ima svoju manu.

P.S.NADAM SE DA SAM OVIM TEKSTOM PRIVUKLA MALO VIŠE TURISTA. AKO NISAM, NEMA VEZE, PRIVUCITE IH VI LJETNIM AKCIJAMA.

Tonija Zlatoper, 5. a

OŠ Jurja Dalmatinca Šibenik