Gita Radiković: Amela
Jutro je. Tmurno, oblačno, kasnojesenje jutro u međimurskom romskom naselju. Po širokoj, blatnoj, neasfaltiranoj stazi pješači Amela. Ide u školu u susjedno mjesto. Romkinja je tamne puti, velikih smeđih očiju i duže crne kose svezane u rep. Nosi šarenu jaknu, torbu i iznošene tenisice koje je prošle godine dobila od Caritasa. Živi u malenoj staroj kući, bez fasade i centralnog grijanja. Nema svoju sobu.
Ni u školi nije baš omiljena. Oduvijek sjedi sama u zadnjoj klupi, gotovo nitko ne želi biti u njezinoj blizini. Kad ulazi u školu, svi se odmaknu dva koraka od nje. Vrlo je usamljena. Ponekad sjedi sama u učionici dok se drugi zabavljaju tijekom školskog odmora.
* * *
Kraj je dana. Učenici, nakon silnih školskih sati, ponovo su opušteni te trče niz stepenice u bučni školski hodnik. Navlače čizme i tople kape, omotavaju se vunenim zimskim šalovima. Ispiti, loše ocjene i odgovaranja pred pločom napokon su iza njih pa iz škole žure u hladno, studeno predvečerje.
Među njima je i Amela. No ne trči kući kao ostali. Umjesto ulaznim vratima uputi se prema školskoj kuhinji. Pokuca na vrata. Otvori joj visoka, mlada kuharica u bijeloj pregači.
“Dobar dan!” pozdravi Amela. “Molim vas nešto ostataka hrane”, reče te joj pruži plastičnu vrećicu.
“Ostatke hrane?” Kuharica se nakratko zamisli. “A za što ti treba?”
“Paaa, ovaj, treba mi za nešto”, prozbori Amela.
Kuharica zakorači u bučnu kuhinju gdje su druge kuharice prale i slagale posuđe. Posegne za žutom kantom na kraju prostorije i strese sadržaj u vrećicu.
“Izvoli!” reče joj pružajući napunjenu vrećicu.
“Hvala i doviđenja!” pozdravi Amela i uputi se prema školskim ormarićima.
Kod izlaza iz škole, Amela sretne visoku djevojčicu duge svijetlosmeđe kose. Gleda s prijateljicama nešto na mobitelu i smije se. Dobro joj je poznata ta djevojčica. To je Vlasta, djevojčica iz susjednog razreda koja je od početka maltretira.
Vlasta podigne pogled s mobitela i uperi prst u Amelinu vrećicu: “Gledajte, ova jadnica je tako siromašna da mora jesti kuhinjske otpatke! Amela, tu su ti i trule jabuke, tako da znaš!”
“Nema tu nikakvih trulih jabuka. Osim toga, to mi treba za jedan moj plan”, reče Amela.
Djevojčice prasnu u smijeh.
Vlasta nastavi: “Zar ja dobro čujem? Amela je napokon dovoljno pametna da nešto isplanira? I da, dobar ti tek kad ćeš jesti to smeće!”
* * *
Vikend je. Vlasta i prijateljice planiraju prespavati kod Jasne, njihove prijateljice iz razreda. Putem su trebale proći kroz romsko naselje, što im očito nije bilo drago jer se stalno čula rečenica: “Hajdemo što prije otići odavde”.
Međutim, tada su se odjednom zaustavile. Kraj drvene ograde stajala je poznata djevojčica s punom vrećicom raznih ostataka hrane. Nalijevala je čistu vodu u zahrđalu zdjelicu, a mnogobrojne ulične mačke razdragano su se motale oko njenih nogu.
“Pa to je Amela”, reče jedna od djevojčica.
“Gle, stvarno! Znači tako, ona je zapravo…”, žalosno će Vlasta i pokrije lice rukama.
Dok su oko nje mijaukale mačke i zadovoljno jele ostatke mesa koja je tako marljivo prikupljala, Amela nije ni primijetila djevojčice ispred sebe. Razmišljala je kako će joj se u školi opet svi smijati samo zato što hrani napuštene mačke umjesto da ubija dosadu na najnovijem pametnom mobitelu.
“Bok. Trebam te malo”, reče Vlasta gledajući dolje.
“Ti si, Vlasta?” Amela podigne pogled, “Zašto me trebaš?”
“Moram ti se ispričati. Bila sam bezobrazna kada sam ti ono rekla”, nastavi Vlasta i tužno je pogleda kroz stakla naočala.
“Što to?” upita je Amela.
“Ono kada sam rekla da jedeš smeće. Oprosti mi za to. Znaš, a i naselje gdje živiš i nije toliko ružno kako se na prvi pogled čini.”
Nastane tišina, a tada Vlasta upita Amelu: “Jesi li za da budemo prijateljice?”
“Ja jesam! Cure, a vi?”
“Apsolutno!” viknu djevojčice i srdačno se nasmiju.
Gita Radiković, 11 godina
Šenkovec
