Ivan Ivčević: Da imam supermoć, ova bi promjena morala doć’

Ja volim brzinu. To bi bila moja moć. Uvijek ću trčati jer je to dio mene. Mogao bih biti toliko brz, brži i od Sonica i Flasha. Vraćao bih se u vrijeme, zaustavio bih mnoge nesreće. Osvještavao bih ljudima katastrofe koje sam vidio u budućnosti do koje bih dotrčao – bilo bi me svugdje. Kada bi mi se kočnice pokvarile, rekao bih sebi: „Ne treba ih popraviti, jer nikada nećeš zakočiti. Svijetu trebaš pomoći.“ Bio bih sam sebi heroj, ako ne i drugima; nikada ne bih kasnio. Brzo bih se vraćao kući i napisao ispit i zadaću. Imao bih sve vrijeme ovoga svijeta. Ubrzavao bih se, nikada ne bih stao na loptu, uvijek bih naglio priskočiti u pomoć. Po vodi bih trčao s dupinima. Vidio bih nešto što nitko ne bi. Uslikao bih savršene zamrznute trenutke. Volio bih ovaj svijet. Medvjedi bi sa mnom pričali o tome što sam vidio. Svađao bih se sa slonovima, divio se pticama. Nitko me ne bi uloviti mogao, a kada bih se umorio, onda bih trčati nastavio. Svijet je dovoljno velik da po njemu trčim, da od njega trkaću stazu napravim. Svijet spašavati, rekorde obarati – to bih volio, a svijet bi me cijenio tek kada bi umro.

Ivan Ivčević, 7. razred

OŠ Braća Glumac, Lastovo

Ilustracija: Ivan Ivčević