Ana Ložnjak: Moj drugi zavičaj

Hrvatska je na karti možda mala zemlja, no nama je svima velika. Naša mala Hrvatska najveća je baš zbog svojih prirodnih ljepota jer od istoka do juga ima četiri predivne regije. Svaka je posebna na svoj način i svaku krasi nešto drukčije.

S našim putom po Hrvatskoj počet ćemo na istoku, a tamo se nalazi velika Slavonija. Nju krase nepregledna polja pšenice i suncokreta koja prati veliko toplo sunce nad farmama sve do Osijeka, a u Osijeku zastane da vidi veliku katedralu svetoga Petra i Pavla, koja se uzdiže sve do plavoga neba.

Dalje idemo u brežuljkast kraj, naše Zagorje i Prigorje. Ovaj brežuljkasti kraj voli plesati i  svojim se brežuljcima krasiti. Dok u dvorištu neke stare kuće kokoši kokodaču, a svinje rokću, djeca trče poljima zlatnoga kukuruza. Ako skočite na vlak, on će vas odvesti na veliki Glavni kolodvor. Pitate se gdje sam to. U Zagrebu, naravno! U Zagrebu, hrvatskome glavnom gradu, svašta možete vidjeti. Sve od zagrebačke katedrale do Trga svetog Marka i Zrinjevca te velikoga Hrvatskog narodnog kazališta, a iza svih tih zgrada uzdiže se i jedna gora zvana Medvednica. No ne brinite se, neće vas na njoj medvjed napasti tako da se slobodno možete penjati.

Dalje krećemo prema brdovitome i kamenitome gorskom kraju. Do njega se moramo voziti brojnim dugim tunelima koji nas vode ispod Velebita. Preskočit ćemo zasad ovaj kraj, ali ne brinite se, ubrzo ćemo se vratiti.

Slijedi primorski kraj, koji je najpoznatiji po svome Jadranskom moru. Jadransko more krasi više od 1000 otoka, što malenih, što velikih i dugačkih, a na obali razasuti su kao biseri primorski gradovi. Jedan od njih je Split, koji staru palaču skriva. Pogađate, naravno, to je Dioklecijanova palača, koja ponosno u Splitu stoji još iz vremena Rimskoga Carstva. No na Jadranu ne žive samo ljudi, već i brojni dupini i ribice.

Sve su te regije prekrasne, no danas one nisu naša destinacija. Naša je destinacija Gorska Hrvatska. Napokon smo se tamo vratili i sada naša priča o ovome kraju može početi. Kada se vozite dugim starim cestama gorskih predjela, vjerojatno čujete neki šum, a ako zastanete i malo bolje uši naćulite, čut ćete da to šumi veliki slap na Plitvičkim jezerima. Ako do toga slapa želite doći, morat ćete duge stazice proći. Kada napokon dođete, on će vas malo i poprskati te vam kosu smočiti. Fora, zar ne?  A tek jezera, promatraju vas kao dragulji tirkizno plave boje i pričaju svoje stoljetne priče starim bukvama i hrastovima.

Gorski kraj nema samo slapove i jezera nego i najdužu planinu u cijeloj Hrvatskoj. Pogađate, pa to je Velebit. Kada s nekoga polja koje prekriva slama pogledate taj velebni Velebit, vidjet ćete baš na samome vrhu da ga krasi i hladni bijeli snježni pokrivač. Tamo na tome vrhu žive poneki vuk i medo. Neki kažu da ih noću možeš čuti kako se glasaju i svoju kuću čuvaju. Pokoji hrabri planinar popne se i na Velebit pa s jedne strane gleda kako se duboko plavo more s nebeskim plavetnilom stapa, a s druge kako rijeka Lika vijuga nepreglednim zlatnim livadama i zelenim šumama.

Kad taj hrabri planinar obiđe Velebit i natrag se prema poljima spusti, on krene svojoj staroj baki da ga okrijepe pole, škripavac i šalica toploga čaja. Hm, možda se i malo rakije nađe. Zatim ga baka polegne u svoju udobnu postelju i pokrije dekom koju je sama davnih dana za dugih zimskih noći tkala. Tad planinar kaže: „Bako, zebu me i noge!” Potom mu ona čim prije na noge obuje svoje plave priglavke. Planinaru bi udobno i toplo oko srca, a zatim ga baka iznenadi s puno priča starih čak i po sedamdeset godina. Njezine priče uvijek su najljepše. Priča tako baka kako je kao mala vodila ovčice na pašu, kako su do Gospića išli kolima koja su vukli jaki konji te kako je čak sedam sestara imala. Priča ona kako su sva djeca ljeti došla u posjet svojim bakama i djedovima pa se cijelo selo zajedno i veselo igralo. Priča kako bi zimi uvijek bilo puno snijega, nekad toliko puno da bi snijeg bio viši od dječice u selu. No nisu sve priče sretne, bilo je i priča o ratu te kako su njezino selo razrušili, pa su morali novu kuću sagraditi. Zna baka sve sretne i tužne pričice. Njezinim unucima nisu trebale bajke jer su imali svoju staru baku da im sve ispriča. I samo tako naš umorni planinar utonuo bi u san, baš lako kao beba.

I to je razlog zašto je taj gorski kraj toliko poseban i meni drag. Reći ću vam i jednu tajnu, nijedna od ovih priča nije izmišljena, sve ovo čula sam svojim vlastitim ušima. Od koga, pitate se? Od svoje prabake iz gorskoga kraja, naravno.

                                                                                                                                    Ana Ložnjak, 6.b

OŠ Mihaela Šiloboda, Sveti Martin pod Okićem