Marko Živković: Bosanska Posavina

(Ovaj putopis pišem koristeći se autentičnim govorom područja Bosanske Posavine u svrhu ostvarivanja snažnijeg i realnijeg doživljaja tih prelijepih krajeva. Leksemi su označeni kurzivom.)

 

Nakon nekog vremena, prvi put dolazim natrag u rodno selo – Kostrč. Već kod kapelice hvata me sreća. Opet sam tu. Idem istim putem kojim sam prolazio svaki dan na putu do škole, svake nedilje k misi. Lijep je to osjećaj. Usporedio bih ga s onim kada se vraćam s mora kući, no ovaj put je nešto drugačije. Ovo više nije moj dom. Ne živim više tu. Prvo me obuzela nostalgija. Zatim ljubav. U po mojih razmišljanja, prekine me poznata slika – avlija mojeg čike. Vidim ga prvi put nakon nekoliko mjeseci. Većinu rodbine vidio sam preko kamere, videopoziva, ali njega ne. Nije baš sklon tehnologiji, više je staromodan. Kada sam ga ugledao, bio sam sretan i jedva sam čekao doći kod njega na pogaču, kavu ili „čašicu razgovora“. S njim je gušt razgovarati jer živi staromodno – ima plastenik i domaće životinje. Uz to dolazi i mnoštvo alata, tako da bih uvijek prije lilanja, pitao njega ima li staru gumu, baklju ili bilo što samo da podržava gorenje.

Što je to lilanje? Lilanje je tradicionalni običaj. Nisam ga susreo nigdje drugdje. Odvija se uoči katoličkog blagdana svetog Ilije, zaštitnika od vatre i groma. Prema starom vjerovanju, tim se običajem čuvaju ljudi, polja i životinje. Naravno, s vremenom se izgubio taj smisao, ali ljudi se i dalje lilaju. Kako se to, zapravo, lila? Uzima se baklja, guma ili slično koja se pali i potom gura asfaltom ostavljajući crni trag. Naravno, djeci i muškima je to zanimljivo jer oni to ne moraju čistiti, ženama baš i ne. Nije najlakši posao na svijetu oprati crne mrlje od lilanja, ali su ljudi u Posavini tradicionalni pa se vode politikom: „Bolje da umre selo nego običaji.“ Zašto je to tako? Vjerojatno zbog nostalgije i onog „tako je mene moj otac učio tako neka i bude“ ili  „moja mater je mene tako odgojila i ja ću vas“. To nužno ne mora biti loše ni dobro. Ipak, sretan sam da smo sačuvali neki oblik kulture, ali mi je žao jer je taj potencijal neiskorišten. Mislim da bi se od tog običaja moglo napraviti nešto veće, u vidu turističkih atrakcija ili kulturnih manifestacija.

Nakon lilanja, vraćam se prostorima. Skretanje prije moga sokaka, sokak Đukičini. S lijeve je strane također poznata kuća. Kuća još jednog čike. Nisam vidio automobil pa sam znao da nije tu, već negdje u gradu. Nedostaju mi naše zajedničke pustolovine. Kada bih razmišljao o njegovoj ulozi u mom životu, on bi bio učitelj. Podučavao me svemu. Kad god nešto ne bih znao, bilo to zavrniti pipu, pregledati ulje u njegovom motoru, upaliti automobil, on bi mi pokazao, a zatim bih moro ponovit. Znam da me istinski voli kao i ja njega. Uvijek mu je drago čuti da idem na neku novu aktivnost bilo to plivanje, skijanje i slično. „Kad naučiš igrati tenis, jahati, plivati i svirati, onda pripadaš svakom društvu“, često mi je govorio. Uz to, on me potaknuo da pišem haiku pjesme. Kada dođe kod mene, izađemo na terasu, skuvamo kavu ili čaj i na računalu stvaramo i uređujemo nove pjesme, a zatim ih šaljemo na natječaj i radosno očekujemo rezultate.

Ulazim u sokak. Koja je razlika između sokaka i ulice? Sokak je na nečijoj zemlji, dok je ulica na državnoj. Svatko žrtvuje malo zemlje (nekoliko metara) kako bismo imali prohodan put. Asfaltiranje financiraju ljudi koji žive u sokaku. Kad sam ušao u sokak, uočio sam vrlo poznat prizor. Igraju se djeca. Koš za košarku i dalje stoji. U ovim je vremenima teško naći djecu u sokaku, ali u našem je to još i dobro. To je vrlo bogat prizor. Kad se sjetim djetinjstva bilo mi je drago jer je kod nas uvijek bilo djece i dolazili su u naš kraj, posebice ljeti. Cjelodnevno iskustvo žmire, ganje, nogometa, nema čeg nije bilo! Na kraju sokaka je bunar. Iako je bunar vrlo jednostavan objekt, ovaj je za mene poseban. Bio je u avliji zadnje kuće u sokaku gdje je nekad živila legenda od čovjeka. Kad se sjetim njega, bude mi milo oko srca i sve uspomene ožive. Razgovori s njim trajali su satima, u većini slučajeva o nogometu. Razgovor bi počeo od seoske lige, a završili bismo s najvećim svjetskim ligama i nogometašima. Nasmijem se tom bunaru i skrenem u dvorište. Pogledam u ljetnikovac mog čike koji ne živi više tu. Od svih trenutaka u životu, definitivno su najbolji oni koji su se dogodili ispod tog ljetnikovca. Od roštilja, doručka, divana i sličnog. Kad bih mogao nešto zauvijek proživljavati, to bi bili ti trenutci. Budući da smo živjeli u istoj avliji, ista nas je kapija ograđivala i tako nas još više emotivno vezala. Zato mi je ljeto najdraže godišnje doba. Svi su kod kuće, svi smo zajedno. Nema posla, svi smo na odmoru, svatko je sretan. To me uvijek podsjeća na to koliko su pravi prijatelji veliko bogatstvo i koliko mi je žao što mladi i stari odlaze iz države.

Bilo je lijepo vratiti se nazad. Poželio sam zvuk šargije i kola. Što je to šargija? Šargija je žičani instrument koji se koristi u našoj narodnoj glazbi. Kolo, iskreno, obožavam. Znam nekoliko kola, i u svim svatovima igram. Ne podnosim ljude koji u svatovima samo piju i gledaju druge mrkim pogledom. Život je jedan, o prošlosti ne treba razmišljati, sutra nam nitko ne garantira. Treba živjeti sad, danas! I zato se uvijek veselim, smatram sebe veselim čovjekom. Uvijek pokušavam napraviti komediju, podići atmosferu.

Svoje kratko putovanje završio sam posjetom crkvi. To je crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Tolisi. Tamo sam vidio poznate ujake. Tko su ujaci? Ujaci su franjevački svećenici. Naziv ujak  ostao je još od doba Turaka. Kako su se skrivali po obiteljskim kućama, Turci su ih tražili. Pitali bi djecu tko su ti ljudi, a kako su djeca naiskrenija, odgovarala bi ujaci jer su ih majke tako poučavale. I tako su svećenici preživljavali te dane progona.

Budući da sam sedam godina ministrirao, razgovarao sam s nekoliko ujaka poslije mise. Puno sam ih poželio i bilo mi je drago razgovarati. Putovanje sam završio jelom poslije mise, pogačom. To je tijesto s korom koje se namasti i servira uz luk, suho meso, kajmak i slično. Obrok je ostao kao tradicija jer nakon njega nije teško raditi i kopati. Danas ljudi manje rade, ali nostalgija i sjećanja održavaju pogaču u kućama. Kad sam završio s jelom, pozdravio sam se sa svima, i uputio se natrag u Zagreb.

Marko Živković, 15 godina

Zagreb