Jakov Saletović: O briškuli, fužima i svemu pomalo

Otkad znam za sebe, svako ljeto s obitelji posjećujem malo turističko mjesto u Istri. Svake godine ista priča, mama sprema stvari, tata provjerava automobil, a brat i ja se svađamo. Zatim slijedi trosatna vožnja autocestom Rijeka-Zagreb i nekih sat vremena vožnje starom cestom. Glavni razlog mojih posjeta nisu ni more, ni plaža, ni lijepo vrijeme, nego moji baka i djed koji ondje žive.

Rabac, turističko mjesto na jugoistočnoj obali Istre, pravi je primjer malog primorskog mjesta. U Rapcu živi oko 1700 ljudi, a taj se broj učetverostruči u špici sezone. U zadnjih petnaestak godina Rabac je postao jedno od poznatijih turističkih središta Istre. Izgrađen je velik broj hotela, privatnih smještaja, uređena je šetnica uz more, otvorene su slastičarnice i kafići… Tome je pridonio i moj djed kao predsjednik mjesnog odbora. Moji baka i djed ili, kako ih ja zovem, nona i did žive u Jadranskoj ulici, glavnoj ulici u Rapcu. S terase njihove kuće pruža se predivan pogled na najveće hrvatske otoke, Krk i Cres. Često se vide prekooceanski brodovi koji putuju u smjeru Pule ili Rijeke, a za najvedrijih dana moguće je vidjeti i otok Unije.
U mjestu su dvije trgovine koje rade cijele godine – Jedinstvo i NTL. Drugu trgovinu mještani zovu Radojka, po nekadašnjoj vlasnici trgovine. Iako su obje udaljene 10 minuta prosječnog hoda od kuće none i dida, taj put nije moguće prijeći u manje od pola sata. Nona i did poznaju vjerojatno svih 1700 stalnih stanovnika, pa i neke turiste. Moraju popričati baš sa svakim koga sretnu. Tako nešto tipično je za svako manje mjesto, a to ćete teško doživjeti u središtu Zagreba gdje su svi u žurbi i misle samo kako doći negdje na vrijeme. S vremenom sam i ja upoznao većinu lokalnih stanovnika. Od svoje 4. godine, prodavačica u Radojki svako mi ljeto kaže istu rečenicu: „Baš si priša veli!“ Svaki mi je put neugodno, ali sam se već naviknuo. Slična je stvar i kod lokalne frizerke. Kod nje se šiša moj did pa ponekad odem s njim. Uvijek lijepo uredi dida i mene.
Zanimljiva je scena prvi razgovor moje majke s didom i nonom nakon što se nisu vidjeli godinu dana. Nona i did majci detaljno prepričaju svaki zanimljiv događaj u zadnjih godinu dana, sa svakim mještaninom. Majka, iako dobro poznaje mjesto i iz viđenja zna većinu ljudi, ne može se sjetiti baš svakog stanovnika. Nona i did su, međutim, rijetko kad toga svjesni. U stanju su pričati o nekom gospodinu Mohorovičiću dobrih pola sata, a da majka ni ne zna tko on jest. Zatim još sat vremena o nekoj gospođi Zulijani za koju majka čak i zna, ali ne zna gdje točno živi. Kako bi izbjegla još dulji razgovor, majka niti ne pita tko je gospodin Mohorovičić niti gdje živi gospođa Zulijani, već zamišljeno klima glavom i sluša. Tako se prvi razgovor pretvori u višesatno predavanje o ljudima koje bi moja majka trebala poznavati.
Svaki mi je put potrebno barem nekoliko dana da se naviknem na njihovo narječje, cakavicu. Slična je čakavskom narječju, ali se razlikuje u nekim nijansama. Često se čuju fraze poput: „Kade je piron?“ ili „Ne znon nanke ja.“ Na hrvatskom standardnom jeziku značile bi: „Gdje je vilica?“ i „Ne znam ni ja.“ Nakon što se naviknem na njihovo narječje, ubrzo dođe vrijeme za povratak u Zagreb. Kada mi u Zagrebu izleti neka od istarskih fraza, svi me čudno gledaju.
Kao mali obožavao sam nogomet, kao i svaki dječak moje dobi. Imao sam sreću da je moj did profesionalno igrao nogomet. Zajedno smo od drvenih dasaka složili mali zeleni gol. Dobro ga se sjećam, bio je visok nekih 100 cm i širok oko 150 cm. Stajao je na popločenom dijelu dvorišta uz nisku stepenicu kako mi lopta ne bi odlazila daleko kad bih promašio. Intenzivno smo ga koristili nekoliko godina, a onda se raspao. Oštetili su ga lopta, vlaga i kiša. Did me naučio nekoliko bitnih stvari u nogometu, od kojih mi je danas najkorisnija kontroliranje lopte slabijom, lijevom nogom. Objasnio mi je da su igrači koji mogu dodavati i kontrolirati loptu  objema nogama daleko opasniji. Drago mi je da sam to shvatio jer mi je to danas od velike pomoći. Mislim da ću se te didove lekcije sjećati do kraja života.
Moja nona nedavno je otišla u mirovinu. Bila je pravnica. Često sam, kao mlađi, bio s njom na poslu. Njene kolegice su mi uvijek govorile već spomenute fraze iz Radojke. Ostalo mi je u sjećanju da su mi stalno nudile neke slatkiše, mandarine ili neko drugo voće koje je jutros ubrano iz vrta. Iako sam pristojno odbijao, doma bih otišao punih džepova i s bolovima u trbuhu zbog previše šećera. Stvar je u tome da u Istri čestica ne ne znači potpuno isto kao u Zagrebu. U Zagrebu jedan pristojan ne, hvala daje osobi do znanja da ne želite što vam nude. U Istri je potrebno barem deset takvih ne, hvala. Čak niti onda niste bili sigurni da vam neće, ponude još kojiput. Kao mali nisam razumio taj koncept. Sad mi je jasniji te sam naučio da je najbolje odmah prihvatiti što vam se nudi i pristojno zahvaliti.
U Istri, pa i u ostatku Primorja, mještani vole kartašku igru briškulu. Može se usporediti s belom. S didom i nonom kartam svaki dan. Otkako sam naučio kartati briškulu, nema dana koji sam proveo ondje bez da sam odigrao barem jednu partiju. Nona i did, međutim, ne kartaju samo sa mnom. Mještani se s vremena na vrijeme skupe u nečijoj kući te igraju u komad dobrog mesa ili sira. Osim toga, zimi, dok brata, majke i mene nema, kartaju međusobno. Rezultate bilježe na mali crvenkasti kalendar iz 2003. godine koji je did dobio na svom radnu mjesto dok je još radio. Jako su ponosni na to i uvijek nam pokazuju rezultate kad dođemo. Vjerujem da nisu jedini stariji bračni par u Rapcu koji tako krati vrijeme.
Ne sjećam se je li did ikad osvojio komad mesa ili sira, ali znam da kod none i dida nije moguće ostati gladan. Kad sam bio mlađi, nona i did bi me vagali čim sam došao i moju masu negdje zabilježili. Isto bi učinili na dan mog odlaska. Uvijek bih imao barem 2 ili 3 kile više po odlasku iz Rapca. Nonin specijalitet su pileća i goveđa juha. Pažljivo kuha komad piletine u vodi na laganoj vatrici kako bi bilo što zdravije i ukusnije. Stalni gost na nedjeljnom ručku nonin je stariji brat, cio Rinaldo. Živi sam pa često posjećuje nonu i dida. Nonin drugi specijalitet jedemo najčešće u dvjema situacijama: svečani ručak s više gostiju ili zadnji ručak prije povratka u Zagreb. Riječ je o fužima. Fuži su vrsta tjestenine, plosnati su i imaju oblik mašne. Nona ih priprema uz najbolje pečeno svinjsko meso koje nabavlja od lokalnog mesara Edija. Kad jedem fuže, sretan sam i tužan u isto vrijeme. Zaista su ukusni, ali znam da je mojem ovogodišnjem posjetu Rapcu došao kraj.

Mogao bih pisati o dogodovštinama iz Rapca još dugo vremena. Ovaj putopis ne opisuje samo jedno putovanje u Rabac, već sva putovanja zajedno. Zaista cijenim svog dida i svoju nonu i zahvalan sam im što su me naučili toliko važnih stvari o životu i dobro se brinuli o meni. Odlučio sam ovdje stati jer mislim da ste uspjeli dobiti dojam o tome kako se tamo živi i koliko je zapravo drugačije od velikog grada ili bilo kojeg mjesta u unutrašnjosti Lijepe Naše. Niti jednu od ovih dogodovština nećete doživjeti u velikom gradu poput Zagreba ili Osijeka niti u malom mjestu poput Brestovca u Požeškoj kotlini. Ako Vas put nanese u Rabac, kupite nešto kod Radojke i pokušajte doživjeti život u Rapcu. Siguran sam da nećete požaliti.

Jakov Saletović, 15 godina

Zagreb