Elena Vrebac: Pucketanje

„Ružan si! Glup si! Grozan si prijatelj!“ Tako ih mala usta izgovore, a tako veliku bol nanose. Zar samo mene srce zaboli kad na putu do škole vidim smeće u prirodi?

Je li tako teško sa siromašnim podijeliti nešto što što će im pomoći? S toliko se  mana i boli svakodnevno susrećemo, a mogli bismo ih promijeniti. Koju bih to supermoć mogla poželjeti da sve to ispravim? Možda bi sve mane i boli pucketanjem prstima u trenu nestale?

Sjedila sam u razredu. Opet ružne riječi i ruganja. Koliko ih samo moje kolege mogu izgovoriti? Zapucketala sam prstima.  I gle! Komplimenti su u trenu zavladali u mojoj učionici! U čudu i sreći, prvi put u životu mogla sam brojiti i one lijepe riječi!

Na putu do kuće dogodila se ista stvar. Pucketanjem prstima nestalo je smeće u mom naselju, a proširilo se i na cijeli grad.

Mama me poslije škole odvale u grad na kolače! Čistim ulicama naišle smo na siromašnog čovjeka! Pogledala sam u prste sa smiješkom! Pucketnula sam i siromašan čovjek odmah je nestao! Kada smo došle u slastičarnicu sjele smo za stol.

Prišao nam je konobar. Sa smiješkom sam ga pogledala! Bio je to onaj siromašan čovjek s ulice! Uzbuđeno sam naručila toplu čokoladu i kolač od jagode. Ali odjednom, više nije bilo ni kolača, ni vruće čokolade, samo neko svjetlo…

Bilo je to svjetlo iz moje sobe. Mama me probudila da ne zakasnim u školu. Ušla sam u razred. Lijepih riječi više nije bilo! Svađa je postala kraljica mojega razreda. Iako moje pucketanje prstima više nije radilo, morala sam nešto poduzeti. Ovoga puta nisam samo sjedila i slušala. Prišla sam svojim kolegama i vidjela u čemu je problem. Pokušala sam riješiti svađu i odmah sam dobila par novih prijatelja.

Hodajući do kuće, vidjela sam smeće pored kante za smeće. Ali još gore bilo je to  što su vrane tražile ima li što hrane. Prišla sam kanti za smeće, pokupila smeće i dala vranama kruh koji mi je ostao od sendviča.

Pored ulaza u dućan sjedio je siromašan čovjek i molio za malo hrane ili novca. U džepu jakne imala sam deset kuna. Otišla sam u obližnju pekarnicu i kupila pecivo. Prišla sam siromašnom čovjeku, ispružila ruke i dala mu toplo pecivo.

Shvatila sam kako mi ne trebaju supermoći kako bih svojim malim postupcima  pridonijela dobrome oko sebe. Zapucketati treba svaki dan svojom dobrotom.

Elena Vrebac, 6.a

OŠ Vjenceslava Novaka, Zagreb

                                                                    mentor: Mivia Vuk, prof.