Deni Ljubičić: Moj zavičaj
Na spomen riječi zavičaj u meni se budi toplina oko srca i osmijeh na licu. Za mene je moj zavičaj, sjeverni Kvarner, moj identitet, moja obitelj, prijatelji, tradicija i ono naše najdraže „ča“!
Kada razmišljam, izrazito sam sretan što sam svoje djetinjstvo proveo ovdje, u gradu koji teče, čija je tradicija istkana ljubavlju, pažnjom i toplinom. Ne mogu svoje dane zamisliti bez pogleda na predivan Riječki zaljev i kiše koja postaje zaštitni simbol ovoga grada. Oh, skoro sam zaboravio buru za koju se često kaže da se rađa u Senju, živi u Rijeci i umire u Trstu. Najljepši pogled pruža se samo 532 stepenice od srca grada, na Trsatskoj gradini. Nekada vojna utvrda, danas jedno od najposjećenijih znamenitosti u gradu. Kada sam na Trsatu, imam osjećaj da mi je Rijeka na dlanu, a posebno je lijepo u vrijeme adventa kada tisuće lampica zablista na povijesnom bogatstvu. Na Trsatu se nalazi i najstarije marijansko svetište u Hrvatskoj. Legenda kaže da je na trsatsko brdo 10. svibnja 1291. na čudesan način iz Nazareta stigla rodna kuća Blažene Djevice Marije. Tu je kuća stajala tri godine i prešla u talijanski gradić Loreto gdje se i dan danas nalazi. Ljudi su odmah počeli hodočastiti na trsatsko brdo te se taj običaj do dana današnjeg sačuvao. Još jedan običaj koji svoje korijene vuče još iz srednjeg vijeka je Riječki karneval. Manifestacija pod sloganom „Budi što želiš“ učinila je Rijeku ravnom Veneciji i Rio de Janeiru. Zaštitna lica Riječkog karnevala su zvončari, a najstariji su Halubjanski. Narodne priče kažu da su pastiri u proljeće, idući za ovcama u šume podno Platka, navlačili ovčje kože i vješali oko struka kravlja zvonca, odvraćajući tako zle sile od svojih životinja. Vjerovali su da im zvona donose sreću, čine dobro, neprestano zvoneći kroz gusto crnilo neprohodnih šuma. Vjerovali su da uroke zvonjavom uranjaju duboko u zemlju. Tako se zadržala njihova nošnja: ogrnuti su ovčjim kožama, oko struka sa zvonima i maskom na licu. Svojom zvonjavom, strašnom pojavom i plesom zvončari tjeraju zimu i najavljuju buđenje prirode. Kažu da se zvončar postaje od malih nogu, kao i vjerni navijač plavo-bijelog tima. Najveći je „gušt“ utakmicu gledati pod stijenama okružen morem koji burno zapljuskuje i plješće svojim igračima. Riječke plaže nikada nisu prazne i u zimsko doba ljudi na njima pronalaze mir, utjehu i mjesto za prošetati i pobjeći od briga. Stari ljudi kažu: ˝Odi moru, more ne pita˝ i to je prava istina, naše more, okupano zlatnim suncem i tisućama nijansi plave boje najbolji je psiholog, ali i prijatelj. Kada se želite sakriti od svih i pobjeći negdje, Rijeka nudi vojni tunel koji je tu još od 1939. godine. Zaštitnik ovog grada je sveti Vid, zaštitnik očiju i vida, a Rijeka je u srednjem vijeku nosila ime „Rika svetoga Vida“. 15. lipnja je dan moga Grada, dan sv. Vida koji bude popraćen bogatim kulturnim programom. Van moga grada, posebno me se dojmio običaj Sinjske alke. U gradu Sinju se preko tri stoljeća održava viteška igra Sinjska alka sa sudionicima koji taj dan odjenu povijesne odore te u osvajanje naslova i časti kreću s povijesnom opremom i oružjem. Također, posebno me inspiriraju i običaji u Slavoniji. Šarane tikvice svaki me put iznova osvoje. One predstavljaju ne samo tradiciju i povijesnu vrijednost, nego i granu narodne umjetnosti. Nekada su se koristile kao posude za različite prigode i namjene, no danas su izgubile svoju prvotnu primjenu, ali ostale prepoznatljiv i omiljen slavonski tradicijski suvenir.
Smatram izuzetno važnim upoznavanje mladih s tradicijom njihovih krajeva i domovine jer jedino tako mogu istinski zavoljeti svoje korijene, ali i upoznati sami sebe. U gradu koji teče ulice inspiriraju, zidovi pričaju priče, a parkovi nose povijest i uspomene na mnoge generacije. Rijeka, grad različitosti i multikulturalnosti, sigurna je luka i topli dom za sve uzraste. U svome gradu, ali i domovini osjećam se sigurno i prihvaćeno te kao pojedinac koji vidi priliku i prostor za ispuniti svoj potencijal i izrasti u vrijednu i poštenu osobu.
Deni Ljubičić, 7.a
OŠ Podmurvice, Rijeka
