Magdalena Knezović: Najslađi dio kolača
Svaki kraj ima svoj šarm. Svaki zavičaj, svako mjesto je poseban kolač ukrašen šećerom i raznim slasticama. No moj kraj? E vidite, moj kraj je onaj najslađi dio tog kolača kojeg svatko od nas ostavlja za zadnji zalogaj. Makarska, predivan grad na obali lijepe naše. Malen, no ima dušu. Ima svoj, tako reći, štih. Život u njemu daleko se razlikuje od života u uzburkanom Zagrebu ili slično. Ovdje imamo predivne izlaske Sunca koji boje površinu mora, kao da slikaju temperama. Imamo poglede koji ostavljaju bez daha, topli zagrljaj Biokova i nježan dodir Jadranskog mora. Grad, naizgled savršen. No kad zaronimo dublje, u samu srž grada, i ne, ne mislim na Trg fra Andrije Kačića Miošića, niti na božanstvenu rivu, pa čak ni na nekakvu usmenu predaju i priče koje se na prstima provlače gradom, te vam bez pitanja ulaze u uši. Mislim na nešto drugo. Kad mi spomenete grad, prvo pomislim na stanovništvo, Makarska ne broji puno stanovnika u usporedbi s nekim drugim gradovima u blizini, no broji dovoljno u odnosu na svoju veličinu, a što joj fali?
Što to ima neki drugi grad, da moj nema?
Zanemarimo sad ovu pošast koja nas guši već dvije godine, al eto vratimo se 3 godine unatrag dok su ovakve stvari još bile dozvoljene, a to su festivali.
Festivali podižu atmosferu grada, sjedinjuju ljude i smanjuju tenzije. Zapravo, sve što jedan grad ima i treba da bi se zvao gradom su stanovnici, jer kao što je rekao Siniša Glavašević: “Grad? To smo mi.” I zaista, kad pogledate iz tog kuta, to je čista istina. Ne mislim na nekakav festival koji ima bilo koje mjesto, mislim na nešto karakteristično za naše mjesto, a karakteristično za Makarsku su i sela koja se nalaze nedaleko od grada i od nabijenih trgovina, centara i betonskih čudovišta, moj otac je jedna od osoba koja je imala čast djetinjstvo provesti u takvom mjestu, a to su Rašćane. Često sam ondje, to je mjesto koje, iako je siromašno po stanovništvu, odiše životom, i baš zato što nema mnogo stanovnika, vrvi prirodom. Ondje ljude ne bude uređaji, već buka stoke i pijevaca. To mjesto kao da je zaštićeno u njedrima Dalmacije. Predivno je, riječima neopisivo. Bogate ga dugi putevi, netaknute šume, zelene livade i još mnogo toga. Nije jedino selo koje ima takve povlastice, no meni je definitivno srcu najbliže. Zašto sam to spomenula? Bilo bi lijepo da postoji neki festival za to selo i njemu slična. Smatram da bi to zbližilo ljude, i razmijenilo iskustva, pa da možda još netko umjesto mukotrpnog gradskog života odabere život na selu. Šteta bi bila da ta tradicija propadne i da umre s prethodnim generacijama koje su je štovale dugo vremena. Šteta je ostaviti neiskorištenima naša polja, zašto ne bismo dovršili temelje naših predaka?
Moj kraj će za mene uvijek biti jedinstven i poseban, onakav kakav je, s manama i vrlinama, sa svojom puninom, a i nedostatcima. Ovdje sam rođena, čak i da ne ostanem ovdje za nekih 10 godina, nemojte pogrešno protumačiti, cilj mi je da ostanem, sidro moje duše će uvijek biti bačeno na našoj rivi.
Magdalena Knezović 1. J
SŠ Fra Andrije Kačića Miošića, Makarska
