Klara Janković: Čarolija zvjezdanog neba

Poput mrava na ulici koji traži svoje mjesto na ovom velikom svijetu, a tako je sićušan da svijet niti ne zna za njega – e tako se ja osjećam kada netko viče na mene. A pogotovo ne volim kada netko iz moje obitelji viče na mene. Osjećam se… krivom.

Taj je utorak bio jedan od takvih dana. Pokušavala sam zaspati, a nisam mogla jer su mi glavom prolazile situacije u kojima sam se osjećala tako nemoćno. Maštala sam o svojoj supermoći kojom mogu samo jednom misli sve koje viču pretvoriti u ljude koji se smiju, u ljude koji su ljubazni, pomažu siromašnima i ne razbacuju se novcem… Ah, kad bi bilo…

Ujutro na satu Geografije profesor me prozvao da odgovorim na pitanje koliko ima država u Europi i kako se zovu.  Njegov mi strog glas oduvijek ulijeva strah, ali još gore je što ni odgovor nisam znala. Ili ga se nisam mogla sjetiti. Željela sam samo propasti u zemlju. Profesor je počeo gubiti strpljenje. Znala sam ja koliko ima država u Europi, ali tko bi mogao znati kako se baš sve one zovu?! Dala sam polovičan odgovor i time zaslužila trojku. Pokušala sam odglumiti da je trojka odlična ocjena i s tim uvjerenjem otišla kući, no duboko u sebi htjela sam ispraviti tu ocjenu i dokazati da ipak znam. Čuvši za trojku, mama je poludjela i poslala me u sobu. Nakon što sam se malo pribrala, došla sam k mami i zamolila je za pomoć u učenju Geografije. Mama je ponovno počela vikati, a ja sam kolutala očima. Nisam htjela nikome priznati kako sam zapravo i ja razočarana tom trojkom. Otrčala sam u sobu, bacila se na krevet i pokušala maknuti te osjećaje, no oni su idalje bili tu. Profesori, prijatelji, mama – nitko me nije razumio. Kao da sam svim ljudima oko sebe bila meta za vikanje, a ja sam samo upadala u sve te zamke i nisam se mogla izvući iz njih.

Inače volim navečer pojesti obrok i to mi je draže od jutra, ali taj dan nisam bila niti gladna. Čak mi se niti nije spavalo. U ponoć sam još uvijek bila budna. Hodala sam po stubištu, slušala zvuk vjetra koji je dopirao kroz prozore. Uočila sam malog guštera na prozoru. Promatrala sam ga. Suze su mi ispunile oči. Gušter je u naletu vjetra pao s prozora, a iz daljine sam odjednom začula jaki prasak, kao da su se sudarila dva automobila. Znatiželja me vukla van na ulicu. Samoća uličnog svjetla nekako me je neobično smirila. Bilo je tiho. Zvjezdano nebo smiješilo mi se i svojim me pogledom milovalo. Nisam znala što se događa. Osjećala sam se čudno, ali snažno. Vratila sam se u sobu i napokon zaspala.

Drugo jutro započelo je veselo. Umjesto maminog zanovijetanja, tog jutra krenula sam u školu uz mamin osmijeh. Na satu Likovne kulture profesorica me pohvalila za rad noćnog pejzaža. Na školskom hodniku profesor Geografije ljubazno me pozdravio.  Čudila me ta promjena u ljudima. Kao da više nema ruganja, ogovaranja, zanovijetanja… Osjećaji bespomoćnosti i ljutnje bili su nadjačani osjećajem mira i sreće.

Ne znam je li to neka supermoć koja u meni mijenja ljude ili su me one zvijezde učinile snažnijom, ali svijet se činio drukčijim. Uvijek sam se pitala kako mogu promijeniti druge i je li to uopće moguće?! Ponekad treba stati i ne bježati u svoj zatvoreni svijet osjećaja, već ih jasno pokazati. Možda je u tome čarolija mojih moći. Ta supermoć čini ljude slobodnijima i sretnijima.

Klara Janković, 5.a

OŠ Milan Brozović, Kastav