Anja Pećina Stojanović: Nevidljive ruke

Ljudi su oduvijek bili opsjednuti superherojima i nadnaravnim moćima, od najmlađih dana pa čak i do zrelih godina. Često sam razmišljala o tome koju bih moć odabrala kada bih imala mogućnost izbora.

Razmišljajući, došla sam do zaključka da bi moć nevidljivosti bila korisna meni, ali i ostalima koji me okružuju. Budući da sam često vrlo uzrujana različitim naslovima o zlostavljanju životinja, pogotovo pasa koje obožavam, svoju bih supermoć upotrijebila da im pomognem. Budući da bih bila nevidljiva, mogla bih se besplatno koristiti različitim prijevoznim sredstvima te prijeći cijelu Hrvatsku. Tada bih pustila sve pse s kratkih lanaca i otvorila sve uske kaveze u kojima ih ljudi drže. Psi me ne bi vidjeli, ali bi sigurno osjetili moju prisutnost i želju da im pomognem. Ne znam bi li osjetili kada bih ih pomilovala da dobiju malo topline i ljubavi… Obišla bih sve šume u kojima znam da ima lovaca i kad bi lovac naciljao životinju, pomakla bih mu pušku. Životinja bi sretno pobjegla, a lovac ne bi znao što se dogodilo. Zar nije dovoljno što je čovjek uništio bezbroj staništa životinja krčenjem i gradnjom pa ih još mora loviti iz zabave? Nakon dobrih djela svoju bih moć iskoristila za stvari nebitne za čovječanstvo. Prisluškivala bih ljude iz različitih razloga i vidjela jesu li njihove namjere iskrene i dobre. Tako bih otkrila tko su mi pravi prijatelji, a možda bih i spriječila neko loše djelo. Znam da prisluškivanje nije moralno, ali u ovom slučaju bilo bi u pozitivne svrhe. Na kraju bih moć iskoristila u ne baš moralnu svrhu, ali njome bih pomogla mami: namjestila bih joj nagradnu igru ili kviz da bi dobila dovoljan iznos za kupnju stana.

Nažalost, o svemu što sam napisala samo mogu maštati i nadati se da će se loši događaji u budućnosti ispraviti sami od sebe.

Anja Pećina Stojanović, 2. razred

Srednja škola Mate Balote Poreč – Opća gimnazija