Lorena Bunčić: Gospodin Stres
Ljudi su jedina živa bića koja imaju razum. Tijekom povijesti otkrili smo i odgovorili na mnoga pitanja, no za jednim se još uvijek traga: Koji je smisao života? Velika većina kaže da tijekom života žele ostaviti neki trag, žele da ih se po nečemu velikom pamti… Ukratko, žele stvoriti promjenu.
Promjene su u današnjem društvu teške. Bojimo se biti različiti i neprihvaćeni, ne želimo biti ,,izdvojeni pojedinac“. Moglo bi se čak reći da bi za promjenu bila potrebna supermoć.
Istraživanja su pokazala da današnji čovjek koji ima neku odgovornu obvezu ima istu razinu stresa i anksioznosti kao i osoba kojoj je 1960. dijagnosticiran anksiozni poremećaj. Da se supermoć može birati, izabrala bih gestikulacijsko usporavanje protoka krvi u tijelu i snižavanje stresa. Pojasnit ću na vlastitom primjeru.
Trenutačno se privodi kraju moja prva godina u srednjoškolskom općem gimnazijskom programu i mogu ponosno (ili žalosno) reći da smo si Gospodin Stres i ja prešli na ,,ti“. Nekoliko dana prije svakog odgovaranja, bilo to usmeno ili pismeno, on mi pravi društvo. Da ne bih ispala bahata ili čak posesivna u vašim očima, moram vam reći da gosp. Stres nije samo moje vjerno društvo, nego i društvo mojih profesora, ukućana i prijatelja. Znam to, jer ga često viđam u njihovoj pozadini. Možda se ovako na prvu i ne čini toliko bezazlen, ali zapravo donosi mnoge ,,nuspojave“, kao što su: znojenje, vikanje, drhtanje ili plakanje. U rijetkim situacijama doživim mix svega. Njegova je najveća mana to što, iako vas često dovede do ludila, nikada nećete ni pomisliti da okrivite njega, već npr. predmetnog profesora, ministra, mamu, svemir itd. Tako je i sa mnom: dok učim matematiku, umjesto da krivim dotičnog poznanika, ja svu krivnju prebacujem na Grke i Egipćane jer su proučavali trokut… Nadam se da su sada svi uvedeni u navedeni problem. Uostalom, ako se ne riješimo ovoga, postat ćemo ćelavi i naborani prije nego što dođe vrijeme za to.
Svojom bih moći uočavala Stresove i rješavala ih fancy puškom – sve od reda. Puška mora biti fancy jer smatram neprimjerenim da u 2021. godini trčim sjekirom po gradu i lovim nevidljive stvorove. Nakon što se riješim Stresova svojom bih supermoći oporavljala njihove žrtve ili, iz drukčijeg kuta gledano, ,,bivše društvo“. Oporavak bi tekao ovako: najprije bih zaposjela žrtvu da se ne bi srušila zbog naglog pada tlaka, a onda bih joj usporila puls (jer je puls jako visok kada smo u toksičnom društvu). Ali nemojmo olako shvatiti ovo ,,usporavanje pulsa i protoka krvi“ jer zvuči malo strašno i ,,pipljavo“. Sve bi se to odvijalo lagano i skriveno. Potom… Kada bi žrtva/pacijent bio dobro, upalila bih reflektore i propeler da bi mi se plašt bolje vijorio. Tada bih se predstavila i ponudila spašenim ljudima promotivne kekse s utisnutim imenom. Tako bi im se dignuo šećer (i moja popularnost).
Promjena poput ove potrebna nam je jer imamo samo jedan dragocjen život koji ne smijemo provesti u ,,lošem društvu“. Stres igra veliku ulogu u našem psihičkom i fizičkom zdravlju. Nekada nas dovede do nepromišljenih radnji kojih u trenutku nismo ni svjesni, ali što se učini – gotovo je i s time moramo živjeti. Stres se pojavljuje u mnogim bojama i oblicima i pokušava nas prevariti. Idući put kada ga osjetite u blizini, duboko udahnite… I pušite kao ludi dok se ne osjećate sigurno.
Lorena Bunčić, 2. razred
Srednja škola Mate Balote Poreč – Opća gimnazija
