Doria Nižić: Sebični vuk
Jednog kasnog ljeta u zimzelenoj šumi, medo je sjedio na stijeni i tužno brundao. “ Joj, kako li sam samo usamljen” , uzdahnuo je medo , “ nemam obitelji, a nitko se sa mnom ne želi družiti jer sam velik. “ Medo je uistinu bio dobrog srca, ali ostale su mu se životinje uvijek se rugale zbog veličine.
Stari je vuk šetao šumom i spazio očajnog medvjeda te mu odluči prići. “ Zdravo Medo! Čemu tužno lice, zar si ostao bez meda? “ podrugljivo reče vuk. “ Nisam vuče “ , odgovori mu Medo sjetno , “ nemam prijatelje i usamljen sam. Reci mi, bi li se ti htio družiti sa mnom?“ Vuk zgranuto stane te mu odgovori: “ Ja? Da se družim s tobom?! Ha ha ha! Pa dobro Medo, jesi li ti skroz poludio?! Imam ja svoj čopor, nije mi ni na kraju pameti da se s tobom tako debelim družim. “ Izgovorivši to, vuk ode nazad do svoga čopora, a Medo se tužno povuče u svoju spilju.
Došla je zima, a s njom i velika glad. Sve je bilo pokriveno snijegom, a hrani ni traga. Čopor vukova najgore je prošao. Nitko od njih nije jeo već jako dugo. Odlučiše doći do Staroga vuka. Kao njihov vođa, on je sigurno znao što treba činiti. No kada su stigli do njegova brloga, ostali su zaprepašteni. Stari vuk bio je okružen svježim plijenom i bio je do grla sit.
“ Kako te nije sram “ , rekoše ostali vukovi , “ mi ovdje gladujemo, a ti se častiš svježim plijenom! Da si nam smjesta podijelio ovo što je ostalo! “ Stari vuk na to ustane i zagrmi: “ Ne dolazi u obzir! Ja sam to sam ulovio pa ću sam i pojesti!” Vukovi ljutito otiđu dok im je u želucima glasno krulilo.
Medo je čuo za veliku glad koja je vladala šumom, te odluči preskočiti zimski san kako bi pomogao ostalim životinjama. Među njima su bili i vukovi. Pozove ih u svoju spilju te svakome da nešto hrane iz svoje zalihe. Vukovi su to jako cijenili te mu od srca zahvale pa odu. Medi je bilo drago što im je bio od pomoći.
Došlo je i proljeće, velika zabava se spremala u šumi i bili su pozvani svi, osim Staroga vuka. On ostade sam, odbačen od ostatka šume. Njegova sebičnost koštala ga je prijateljstva i zajedništva. I tako sjedne na najviši vrh šume, dok je promatrajući zabavu vesela glazba kružila oko njega. Vidio je i Medu kako se smije i pleše, koji je napokon, zbog svoje dobrodušnosti, stekao prijatelje te dokazao da je srce bitnije od izgleda.
Stari vuk uzdahne i reče: “ Bio sam tako važan, cijela šuma me je cijenila. Da sam barem znao koliko je prisutnost bližnjih topla, nikada je ne bih dao za hladnoću samoće koju mi je donijela moja sebičnost.”
Doria Nižić, 8. razred
OŠ Milan Brozović, Kastav
