Anamarija Živković: Zlatna kokoš

“Zlatna kokoš, zlatna kokoš!” vikne medvjed i glasno nastavi: “Gazda Lijo ima zlatnu kokoš! Gazda Lijo ima zlatnu kokoš.” Seoske brbljavice odmah su počele promišljati o toj mogućnosti. Zapravo, cijelo se selo uznemirilo i uzbudilo jer su svi željeli zlatnu kokoš kao da je to najmilije biće na svijetu.

Glasine su se vrlo brzo proširile.

Iskusni gazda Lijio naglas je rekao: “Vidim da svi želite zlatnu kokoš pa, eto, onaj tko uđe u špilju i uspije svladati zmaja na vrhu planine, dobit će ju.”

Sutradan, u cik zore, svi već bijahu na planinu. Nitko nije poslušao starješine sela koji su govorili da je gazda Lijo vrlo lukav i da će ih nasamariti. Starješine su znale da se zmaja svladati ne može i koji je razlog tomu, no nitko više nije mario ni za koga i ni za što osim zlatne kokoši. U njihovim je očima jedino ona bila vrijedna.

Kad su došli do mjesta za koje su čuli da ga čuva strašni zmaj, ostali su zapanjeni. Uočili su malu liju kako mirno spava u svojemu brlogu čekajući roditelje da se vrate iz šume. Zapanjeni i razočarani, nisu mogli vjerovati svojim očima. Razišli su se negodujući.

Starješine su sve promatrale i samo se osmjehnule jer dobro znaju da se u selu zna reći: ˝Nije blago ni srebro ni zlato, već je blago što je srcu drago.” Seoske brbljavice sjele su na svoja uobičajena mjesta u iščekivanju novih dogodovština, a medvjed se uputio u šumu govoreći za se: Nemoj novcu pridavati veliku pozornost, nego onom što je srcu važno. Posveti se onom što je srcu milo, onom što je tvoje srce obogatilo.

Anamarija Živković, 8. razred

OŠ Kozala, Rijeka