Anamaria Ćurković: Životinje u pustom gradu

Jednog sunčanog, jesenskog, neuobičajenog dana sve ulične životinje su se čudile. Čudile su se izrazitoj tišini koja je vladala posvuda. Sastale su se mačke, psi, golubovi i galebovi koji su i sami utihnuli, čudeći se toj tišini.

Mačak Sivko svakog jutra nestrpljivo je čekao djevojčicu koja je svakog jutra rano izlazila iz zgrade da mu da hranu i naravno, pomazi ga. No, nje nije bilo. Pas Lorry čekao je na ogradi prolaznike kako bi im se javio i zauzvrat dobio osmijeh prolaznika. Ovog jutra tih osmijeha nije bilo. Golubovi koji pokraj fontane svakodnevno jedu mrvice kruha koje im donese gospodin, tog jutra ostali su gladni jer ni njega nije bilo. Životinje su se sastale i upitale jedni druge: ˝Što se tu događa?˝ U početku su bile sretne, cijeli grad je bio njihov. Svaki dan bi se dogovarale i činile stvari koje dosada nisu nikako mogle. Slobodno su pretrčavale pustu cestu bez ogledavanja i razgovarale bez dovikivanja. Sve im je to bilo impresivno do jednoga dana kada su shvatile da to nije ono što zaista žele. Upitale su dječaka, koji je tužno gledao kroz prozor, zašto nikoga nema na ulici. Dječak im je tiho odgovorio: ˝U gradu je zavladala bolest te nitko ne smije šetati i družiti se.˝ Životinje se pogledaše i zaplakaše. Prošlo je mjesec dana i ljudi su počeli izlaziti na ulice i družiti se. Osim ljudi koji su ponovno bili sretni, životinje su ponovno počele živjeti normalan život.

Shvatili su da život bez ljudi nije život. Ljudi im pomažu, hrane ih, a naravno i učine ih sretnijima. Mačak Sivko, pas Lorry, golubovi, ali i ostale životinje razgovarale su čitav dan s ljudima i došli do zaključka: ljudi i životinje moraju živjeti u slozi pomažući jedni drugima jer onda život postaje sretniji i veseliji.

Anamaria Ćurković, 7.a

OŠ Podmurvice, Rijeka