Sara Veličkovski: Tajanstveni park
Zlatko me pozvao na spoj. Bila sam jako sretna! Predložio je da se nađemo kod parka. Nisam baš bila oduševljena tom idejom. Priča se da se u tom parku događaju čudne stvari: ljudi nestaju, ljuljačke se odjednom počnu njihati same od sebe, čuje se glasno zavijanje… Takve priče su se širile, ali nitko nije znao je li to istina…
- Ma to su samo priče! – tješila sam se. – Zlatko me je pozvao na spoj, to je jedino važno! A uostalom, što se može tako loše dogoditi?
Počelo je spremanje. Brzo sam prestala razmišljati o parku, jer imala sam bitnije stvari u glavi. Što obući? Kakvu frizuru napraviti? – bilo mi je tisuću pitanja u glavi. Uzbuđenje je bilo na vrhuncu. Nakon sat vremena, napokon sam spremna. Zlatko je sigurno već u parku.
- Bok, Zlatko, stigla sam!
-
Vau, Ana, izgledaš predivno! – rekao je.
-
Hvala!
Šetali smo parkom i pričali. Zlatko se nekako čudno ponašao, smijao se bez razloga, pričao nepovezano…
- Tako se inače ne ponaša – pomislila sam – ali valjda je i on previše uzbuđen.
Odlučili smo napraviti piknik. Zlatko je rekao da ide do kuće uzeti piće i grickalice. Njegova kuća bila je udaljena svega tri minute od parka. Rekao je da će odmah doći i da ga pričekam u parku. Čekala sam… prošlo je deset minuta, a Zlatka, nema… Bilo me strah biti sama u tom parku. Prošlo je pola sata… pa gdje je on? Odlučila sam ga zvati. Nije se javljao. Poslala sam dvadeset i tri poruke… Ništa! Nazvala sam njegovu mamu, ali ona je rekla da nije došao kući. Sve sam joj ispričala. Odlučile smo pozvati policiju i kriminalistički tim. Sve su pretražili, ali od Zlatka ni traga.
Policajci su rekli da je vjerojatno otet i negdje zatočen. Nastavit će potragu dok ga ne nađu. Prolazili su dani, mjeseci, godine. Već smo izgubili svaku nadu. Često sam šetala tim parkom, nadajući se da ću uočiti nekakav trag. Ali ništa!
I onda jednog dana, dok sam sjedila na klupici u blizini parka, odjednom trčeći dolazi Zlatko. Nisam mogla vjerovati. U ruci je držao piće i grickalice. Ovo je bilo pravo iznenađenje.
- Zlatko!? Jesi stvarno to ti? Pa gdje si bio? – pitala sam ga šokirano. Moje zaprepaštenje je bilo očito.
-
Pa rekao sam da ću brzo doći. Jesi me dugo čekala? – pitao me zadihano.
-Zlatko, nije te bilo 3 godine! Nestao si! Pa gdje si bio?
-3 godine? – smijao se. – Pa nije me bilo 15 minuta. Zar sam ti toliko nedostajao? – pitao me.
Nisam znala što da mu odgovorim. On se očito ne sjeća što mu se dogodilo. Rekla sam ja da je taj park strašan, nisu uzalud bile sve priče. Prijavila sam sve policiji. Nisu ništa uspjeli saznati, ali taj park je zatvoren zauvijek. Zlatko se i dan danas ne sjeća što mu se dogodilo, a mi nastavljamo tamo gdje smo stali prije 3 godine.
Sara Veličkovski
OŠ Šijana, Pula