Monika Glasnović: Sova i zec
Jednog dana, kada je sova Petra zaspala i zamalo zakasnila u školu, nije imala domaću zadaću pa je pitala zeca može li prepisati od njega.
Zec se zvao Tin, a bio je najpametniji u razredu i UVIJEK je imao zadaću. Kada ga je sova Petra upitala za zadaću, on joj je uzvratio, jasno i glasno: „Ne!”, iako je zadaću napisao. Sova Petra je tada zamalo zaplakala, ali se sjetila da joj to neće pomoći. Zec je otišao do učiteljice i rekao da sova Petra nema domaću zadaću. Nakon nekoliko tjedana, sa zadaćom u rukama, u školu je krenula sova Petra. Na školskim vratima vidjela je uplakanog zeca Tina. Sova se zaustavila i pitala Tina zašto plače. On joj je rekao da nema zadaću te da će dobiti jedan. Sova Petra mu je htjela dati svoju zadaću, ali se sjetila da on njoj, prije nekoliko tjedana, nije dao svoju zadaću. Htjela je reći učiteljici da zec Tin nema vrlo važnu zadaću. No, sjetila se da, ako bi to napravila, bila bi ista kao i zec. Zato, ipak, nije otišla do učiteljice, nego se samo čudila kako ON nije napisao zadaću. Silno ga htjede pitati zašto, ali, ipak, nije htjela biti nepristojna.
Nakon nekoliko sekundi tišine sova Petra reče zecu: „Znaš kako kažu, dobro se dobrim vraća, sada, budući da ni ti meni nisi dao da prepišem zadaću, ni ja tebi neću dati. Znam da ćeš dobiti jedan, ali tako ćeš, kao i ja, naučiti da izvršavati svoje obaveze i zadatke na vrijeme!”, zatim je otišla do učionice i sjela za svoj stol. U životu ponekad moramo preuzeti odgovornost ma koliko se ona činila teškom.
Monika Glasnović, 6.d
OŠ dr. Ante Starčevića, Zagreb
