Nevidljivi spoj

Dogovorila sam se sa Zlatkom, onim u susjednoj ulici. Danas u pola sedam na uglu Malog parka, a  ja ne mogu danas, s mamom i psom u šetnju. Fali mi provoditi više vremena s njima. Ali kako samo da mu kažem? Možda kao: „Bog Zlatko, ipak ne mogu danas.”, ne, ne, to je pre direktno. A možda: „Hej Zlatko, ne mogu danas. Moram ići negdje s mamom.”, ma ne, Ana, što ti je? Samo ću biti iskrena i reći nešto normalno. Da mu pošaljem poruku? Ma neću bilo bi glupo, doći ću u park i reći mu uživo. U redu, sada se moram spremiti. Što da obučem? Nešto udobno i da nije baš najnovije. Ipak idemo u šumu ili na livadu. A! Znam što ću! Ajme, već sam trebala krenuti. On me već čeka na klupici. Evo reći ću mu: „Bog Zlatko, došla sam ti reći da ne mogu danas s tobom u kino, mama me ne pusti. Nemoj se ljutiti, ići ćemo neki drugi dan.” Kad sam došla na dogovoreno mjesto, on se nije pojavio.

Odlazim kući, radovi su na cesti pa ću otići kroz šumicu. Znam da je skoro noć ali nema veze, put je malo kraći. Hodala sam puteljkom kad odjednom nešto zašuška. Napravim dva koraka i vidim velike tragove. Molim?! Zar se netko šali sa mnom? Tragovi su nestali. Čuo se nekakav čudan zvuk. Kao zavijanje ili vrištanje? Stablo se srušilo, grančice su pucale. Kao da netko hoda po njima. Počela sam trčati. Jako sam se uplašila. Stalno sam imala osjećaj da me netko prati. Dok sam trčala nisam ni gledala gdje idem, samo sam htjela da osjećaj prođe. Izašla sam na neku livadu. Jesam li uspjela? Očito ne jer opet vidim stope…iii nestale su. Dobro, neću biti pesimist, možda su tragovi od neke životinje? Velike, velike životinje. Ali ne vjerujem. Opet sam čula isti zvuk kao maloprije. Zašto ja? Zašto se ovo meni događa? Naslonila sam se na stablo i spustila glavu na koljena. Zatvorila sam oči nakratko. Sjedila sam tako neko vrijeme. Spavalo mi se, ali i ne jer znam da nisam sama ovdje. Možda će mi biti lakše ako zaklopim oči samo na nekoliko minuta. Ne, ne mogu ovdje spavati. Mislim da vidim neku kolibu. Otići ću tamo prespavati, valjda nikome neće smetati ako ostanem nekoliko sati. Uđem u kolibu. Nije bilo nikoga. Mislim da je ovo koliba u koju izviđači dolaze ljeti. Sjela sam na drvenu stolicu. Nakon nekoliko minuta zaspim…

Jutro je, budim se u svojoj sobi na krevetu. Kako sam dospjela ovdje? U razmišljanju me prekine mama. Zove me na doručak. Siđem u kuhinju, sjednem za stol i vidim veliki naslov u novinama „Nevidljivi stvor jučer primijećen u šumi”

Marija Škoravić

OŠ Šijana, Pula