Irena Batišta: Žalopojka

Susjed ponovno svira svoje žalopojke. Chopinov Nokturno ori se mojom skučenom sobicom. Ponekad proklinjem ove tanke zidove koji ne uspijevaju prikriti teške udarce po tipkama; tako je i noćas. U zgradi od nas možda deset stanara, iz tog se stana uvijek čuje sviranje. Čudi me kako se nitko još nije žalio. Obično se ostali susjedi žale na smetnje mira, barem je tako s mojim govorima. Vole reći da sam lud te su mi više puta prijetili meni nejasnim krajnostima. Počela je kiša. To definitivno pridonosi depresivnu stanju moga susjeda. Njegovo me sviranje ne bi toliko ni mučilo da nije stalne tišine koja proizlazi iz susjednog mi stana. Stvarno, nikad ne čujem ni korake, ni ikakve glasove, zapravo ne čujem ni otvaranje i zatvaranje vrata. Bože, pa susjeda nikada nisam ni vidio. Odjednom me prođu srsi. Zašto sad o tome razmišljam, upravo pred počinak? Istina je, ovo je prvi put da susjed svira u gluho doba noći, kad nesani čovjek ima i previše za maštati. Uistinu je neobično da sad svira, inače je to uvijek ujutro. Pokušam zatomiti te jezive misli o najgorem. Najednom, glazba stane usred teme. Neobično. Neću lagati, jako sam se prepao za moga susjeda. Brzo sam ustao iz tople postelje i krenuo prema stanu. Susjedna su vrata ispred mene. Kada sam se našao pred njima, osjetim nelagodu koju nisam osjetio još od dječačkih dana, kao da sam znao da će se nešto loše dogoditi. Stao sam kucati na vrata. Dvaput, triput, no nitko se nije javljao. Počnem kucati jače dozivajući susjeda. Ponovno se nitko nije javljao. Nejasno mi je. Osjetim još veći strah te krenem još jače i glasnije dozivati osobu iza vrata. Umjesto glasa unutar stana, čujem ga iza mene. I to više njih. Ostatak stanara. Pokušam im objasniti da nešto nije u redu s našim susjedom. U hodniku osvijetljenom tek jednom lampom uspijevam razabrati tek nekoliko pogleda; teških za pročitati. Rekao bih da se na njihovim licima istodobno izmjenjuju tuga i razočaranje, kao da iščekuju neku mučnu sudbinu, no ne znam zbog čega, a i ne zanima me pretjerano jer smatram da je utihnuti susjed veći problem. Napokon, dolazi kućepazitelj s nečim zlatnim u ruci, vjerojatno ključem tihog stana. Malo se primirim. Čekam da otvori vrata; kućepazitelj to radi odviše sporo te s nekim skrivenim polujecajem. Primijetio sam da mu nije baš svejedno otvoriti vrata. Zanemarim to i kažem mu da požuri. Ostali su stanari još uvijek stajali nekako previše snishodljivo. Kad je napokon olakšao moje muke, utrčim u stan. Mrak. Ne čujem ništa osim sitnih kapi koje rominjaju po prozoru. Ne razumijem. Odjednom, zaslijepi me izmjenični ritam crvenog i plavog svjetla kroz taj isti prozor te zaglušujući zvuk svojevrsne sirene. Tek sad, uz prisutnost stravičnog svjetla shvatim da nema klavira. Zadnje što sam vidio obrisi su dviju osoba kojih se sjećam iz djetinjstva, noseći neobičnu postelju…

Irena Batišta, Zagreb