Domenika Potnik: Vrati mi se
To sunce i svjetlost i radost svega svijeta
nisu dovoljni da zaustave suze moje što
iz nekoć vedrih očiju teći će dovijeka
jer dragi moji ode prije mnogo ljeta
put nepoznatog bijelog svijeta
minuše ljeto i drugo ga već stiže
prođoše treće pa četvrto i peto
a moga dragog nema i nema
pođi za drugog i ruku mu svoju daj um mi zbori
ne čekaj ga čekaj to srce mi govori
prolaziše ljeta i tijelo mi već starost mori
ali čekaj ga čekaj to mlada duša mi govori
mnogi misle da sam luda
što tolikih godina čekam ga na hridi
i znam da moje oči već su slijepe
ali srce moje ga na dalekoj pučini vidi
pruža ruke prema oštroj hridi
ta dodir ruku naših što dobro se znaju
njegova žuljevita i gruba moja meka i mila
oči mi ne trebaju da dragoga svoga vidim
jer ljubim ga svim srcem i dušom čistom
zagrljaj mu pružam što sve je ove godine samo na njega čekao
stajali smo tako na našoj hridi
sve dok sunce od mjeseca nije moglo da se vidi
a moje oko posljednju suzu pusti da zahvali onome što gore vlada
na ovoj radosti
i sada nakon mnogo ljeta dragoga svoga držim i srce mu svoje dajem
što čekalo ga je dok bijaše onkraj bijelog svijeta
Domenika Potnik, Zagreb