Domenika Potnik: Prokletstvo starog ljubavnika
Gledah te kako snivaš u svjetlu svijeća
dok kosu ti krasi kruna od cvijeća
s tobom ode moga života plam i sreća
još posljednji rumen u obrazima bijelim
prerano ugašenog života je znak
na spomen naših kratkih sati tišti me sjeta
srce mi se para od okrutnosti svijeta
mrzim sve što na ovome svijetu ostade
mrzim svako biće što ovim svijetom kroči
ta zašto oni žive kada tebe više nema
u prazna vrata gledam kao da ćeš doći
moji bijeli anđele što odeš kad zvijezde sijaše u noći
zvijezde okrutne ove suze su moje
što pale su pod plaštem noći
za tobom želim poći
al’ tvoji posljednji dah to mi brani
željela si da živim
al’ tek sjena sam svoja
koja kroz dane se vuče
proklinjem svakog ljubavnika
koji svoju dragu uz sebe drži
proklinjem svaku novu ljubav što se rodi
ali zbog sjećanja na tebe dugo mrziti ne mogu
jer sjećam se kada naša ljubav bijaše mlada
ta i ja sam bio baš kao oni
ljubavnik koji samo za svoju muzu sklada
zato gledam ih sa zavisti u srcu
al’ zlo im više ne želim
jer sjaj u njihovim očima dok sramežljive
poljupce skriveni od pogleda kradu
jedina su radost mome srcu staru
koja nakon tolikih ljeta mi ostade
Domenika Potnik, Zagreb
