Ana Fišer: Lepeza

Sićušna svjetla bijelih lampica blistala su na prozorskom oknu, uokvirujući veliki prozor s kojeg se sa sedmog kata zgrade u Petrovoj ulici, pružao pogled na Maksimir.

„Alisa, moramo krenuti!“ viknula je mlada žena zabacujući veliku bijelu krznenu bundu preko sićušnih ramena. Njezina uska crna midi haljina i srebrne cipele s potpeticom odavale su istančan modni ukus i isticale njezinu zavidnu figuru.

„Alisa, ne smijemo kasniti! Odmakni se od ogledala i provjeri je li ti sestra spremna.“

„Mama, nemam sad vremena za nju. Nemam što obući! I nemoj mi govoriti da mi je ormar prepun stvari jer to ne pomaže!“ glasio je odgovor njezine šesnaestogodišnje kćeri.

Žena uzdahne i elegantnim se korakom uspne u potkrovlje. Iza kliznih staklenih vrata izrađenih točno po mjeri, glasno su odjekivale riječi pjesme You’re A Mean One, Mr. Grinch. Zatekavši svoju sedmogodišnju kći Sofiju kako odjevena u svečanu košuljicu i donji dio pidžame kao opčinjena zuri u televizijski ekran, ona ponovno uzdahne i uzrujano protrese glavom.

„Sofija, dosta je bilo. Obuci suknju koju sam ti ostavila i siđi. Ne želimo kasniti kod bake na večeru, znaš kako je za Božić. Svi su već tamo, a ti si još u pidžami!“ Djevojčica se vrckasto nasmiješi pogledavajući čas majku, a čas onaj poznati izraz lica na televizijskom ekranu.

„Baš ličite!“ promrmlja ona vragolasto kroz smijeh.

Silazeći niz duge mramorne stepenice, žena se izgubi u vlastitim mislima, prisjećajući se blagdana u studentskim godinama u Sidneyu, Parizu i Vailu.

„Što je od toga ostalo?“ pomislila je sjetno.

Obiteljska večera kod njezine svekrve u dvokatnici na Rokovom perivoju više je nalikovala rodbinskom okupljanju povodom čijeg krštenja ili, usudila bi se reći, manjeg vjenčanja. Izlazeći iz svog najnovijeg SUV-a, koji je prema njenom mišljenju bio prikladniji za Paris-Dakar Rally, nego za gradsku vožnju, pred njom se otvorila raznobojna lepeza samouvjerenih, poznatih lica koja su već sedamnaestu godinu za redom činila neizostavan dio njezinog blagdanskog ugođaja.

„Elena draga, stigle ste! Kako su tvoje cure narasle, prave mlade dame! A i ti se bome dobro držiš…“, glasila je kričava dobrodošlica šezdesetogodišnje gospođe odjevene u karirani kaput Michaela Korsa i profinjene crne gležnjače.

„Preselilo se moje selo. I to na Rokov perivoj…“ pomisli Elena smješkajući se i usmjeri brz, sugestivan pogled starijoj kćeri.

„Sretan Božić teta Ivanka“, umiljatim glasom prozbori Alisa.

Dokle god je pogled dalje sezao mogao se vidjeti pažljivo održavan travnjak po kojem su sada, ovog neuobičajeno toplog prosinca, u rojevima gazile najfinije i najsofisticiranije vrste kožnih cipela, kao i gomile visokih potpetica i jedne kaubojske gležnjače od ručno obrađene kože.

One su pripadale Alfredu Baueru, ujaku Elenina supruga, opsesivnom kolekcionaru i vječnom lovcu na prazne umove. Njegova je najveća strast bila puniti takve umove svojim jednako praznim pričama o životu u zabačenim dijelovima svijeta, a potom i o nevjerojatno uspješnoj odvjetničkoj karijeri koja ne broji niti jednu izgubljenu parnicu. Budući da Elena nije bila jedna od njegovih pozornih slušateljica i on je to znao, elegantno su se mimoišli s blagim kimanjem glava, samo kako bi ispoštovali formu profinjenog ophođenja, za slučaj da je netko od prisutnih baš u tom trenutku okrenuo pogled u njihovom smjeru. No, iako je Elena, poučena iskustvom, vješto izbjegla ovaj susret, isto joj nije pošlo za rukom kada se ispred nje iz suprotnog smjera stvorila Paula, starija kći tete Ivanke. Sentimentalna i izgubljena žena, još uvijek neudana u kasnim četrdesetima, s kojom se jednostavno nije imalo o čemu razgovarati. Potencijalnu temu za razgovor koja bi se, u profinjenom društvu kao što je ovo, otvorila komplimentima na račun njezina izgleda iz temelja bi pobijala činjenica kako je jedino profinjeno na njoj bilo podrijetlo.

Na krajnjem se dijelu velikog dvorišta nalazila ljetna terasa nadsvođena pergolama koje su sada blistale savršeno simetrično postavljenim lampicama. Ispod njih su, u vrućim ljetnim mjesecima, uz grmove purpurnih bugenvilija hlad stvarali solarni paneli, kako bi se omogućilo korištenje obnovljivih izvora energije. Na zatvorenom, grijanom dijelu terase, Elena je ugledala Margitu, majku njezina supruga. Elegantno, ogrnuta svilenim Hermesovim šalom, sjedila je na jednoj od luksuznih vrtnih fotelja, zadovoljno gledajući prisutne goste i lagano pijuckajući Moët.

„Oh draga, stigla si!“ zacvrkutala je ona nakon pažljive procjene Elenina izgleda dok joj se približavala te potom nastavila u istom tonu: „A gdje su moje princeze? Nadam se da im nisi dopustila da propuste božićnu večeru, kao one godine…“

„Nisam Margita, ne brini. Ovdje su sa mnom. Je li Boris u kući?“

„On još nije stigao. Javio je kako se sastanak s inozemnim partnerima odužio, pa će nažalost kasniti. Što ti misliš Elena, zbog koga ja sve ovo organiziram već, ne znam ni sama koliko, godina za redom?

„Točno sedamnaest, od prvog Božića otkad smo Boris i ja zajedno.“ prekine ju snaha.

Margita ju ošine pogledom i nastavi: „Zbog mog jedinog sina naravno! I sada ću morati početi blagdansku večeru bez njega i to samo zato što je Boris tako savjestan i žrtvuje se za svoju obitelj.“

Elena demonstrativno uzdahne i ironično prozbori kroz blistavo bijeli osmjeh: „Ja neizmjerno cijenim njegovu žrtvu.“ Potom produži terasom do masivnih ulaznih vrata ne čekajući svekrvin, zasigurno zajedljiv odgovor.

Večera je prošla u ne-tako-božićnom duhu, kao što je i započela. Osim ako se taj duh po novom nije pretvorio u izložbu zagrebačkog visokog društva odjevenog u Prada, Louis Vuitton, Burberry i Giorgio Armani kapute, besprijekorno uklopljene s Diorovim i Guccijevim torbicama. U tom su slučaju ugođaju savršeno doprinijeli i prijetvorni, ali blistavi osmijesi, kao i pakosni, cinični komentari prvoklasno aranžirani s mnoštvom pogleda ispod obrva.

Elena je željno iščekivala povratak kući, kao i svih dosadašnjih blagdana provedenih kod Borisove majke. No, ne samo povratak u stan u Petrovoj ulici, nego povratak svojoj obiteljskoj kući. Iako je i sama odrasla s etiketom pripadnice visokog društva, ona se nikada nije osjećala opušteno i sretno u takvom elitističkom, snobovskom okruženju.

Odmarajući dušu i um, na balkonu s pogledom na Maksimir, umotana u deku i s čašom crnog caberneta u jednoj i mobitelom drugoj ruci, prisjećala se blagdana u djetinjstvu. Svake bi je godine roditelji, prije odlaska na skijanje u inozemstvo, ostavili na nekoliko dana na selu kod bake. I to je za nju bio pravi božićni ugođaj. Pečenje i ukrašavanje medenjaka, topla peć uz koju bi se sklupčala i slušala duge i jednostavne razgovore bakinih susjeda o njihovim svakodnevnim poslovima, umjesto o aktualnim rubrikama modnih magazina. Kićenje male jelke s bakom u sobici koja je, s mnoštvom obiteljskih fotografija na zidu, uvijek odisala iskrenošću i obiteljskom toplinom, činilo je za nju pravu čar Božića.

Izgubljena u tim davnim vremenima, gledala je Borisovu sliku na zaslonu ekrana dok ona nije nestala uz glas sekretarice: „Korisnik se ne javlja. Nakon zvučnog signala ostavite glasovnu poruku…“

Ana Fišer, Osijek