Marina Boršić: Iznenađenje na putu do kuće
po istinitom događaju
Zvono je zazvonilo i označilo kraj još jednog školskog dana. Moj brat i ja smo, skupa, krenuli prema kući. Hodali smo bezvoljno vukući noge po cesti i pričajući o događajima u školi.
Najednom on vikne: „Mačka!“
„Gdje?“ – upitam. „Gdje je mačka?“
I dok sam se ja tako okretala naokolo, tražeći pogledom mačku, on me zaustavi.
Pokaže prstom ispred mene i smijući se odgovori: „Tu ispred tvog nosa!“
Ugledam mačku. Ležala je sama, sklupčana usred visoke trave, pored ceste. Bila je tako majušna, jedva mjesec dana stara. Dlaka joj je bila narančasto bijele boje. Imala je zeleno žute oči, kojima nas je, bez imalo straha gledala, začuđeno. Odmah sam se zaljubila u nju. Bila je tako slatka i bespomoćna, a ja rastopljenog srca. Obožavam mačke, luda sam za njima i jednostavno je nisam mogla ostaviti tu. Uzela sam iz školske torbe papirnatu vrećicu s ručkama te smo macu stavili u nju. Nastavili smo ići prema kući. Kada smo stigli kući, pokazala sam je mami i upitala: „Mogu li je zadržati?“
Mama odgovori: „Možeš, ako nema vlasnika. Prvo pitajte susjede – čija je.“
„Hoćemo. Prije ćemo je okupati i nahraniti.“ – odgovorimo skoro u isti glas.
Pitali smo svih, ali nije bila ni od jednog od njih. Nisu ni znali čija bi mogla biti. Tako sam žarko željela da bude moja! To malo, toplo, dlakavo klupko koje sam odmah zavoljela. Ja dobro znam da moja mama ne voli mačke. Recimo da je -alergična na njih- (iako ne doslovno), ali ovu je prihvatila zbog nas. Objasnila nam je i savjetovala nas da ako želimo zadržati mačku i imati je za kućnog ljubimca to znači prihvatiti odgovornost. Brinuti se o njoj, igrati se s njom, hraniti je, čistiti, pripremiti joj dom. Ne odustati od nje nakon prvog nereda što napravi. Ne odustati ako nam jednog dana ne bude stalo do ičega i ništa nam se ne bude dalo raditi…
Stavili smo je vani u kutiju i pokrili starom, toplom, vunenom krpom. Otišli smo spavati. Odjednom začujemo grebanje , mijaukanje … Moj stariji brat je, onako u pidžami, istrčao vani. Mače je izašlo iz kutije. Stavio ju je nazad u kutiju, pokrio, te unio u kuću. Ujutro sam se probudila ranije nego inače, a moja maca je mirno spavala. Smišljali smo ime mački, koja je u stvari bila – mačak- . Smišljali smo i smišljali, ali ni jedno nam ime nije bilo dovoljno lijepo i zvučno za njega.
Odjednom, mami sine ideja, te kaže: „Zašto ga ne bi nazvali – Žiži- kao žeravica? Takve je boje…“
„Može! Zašto ne?“ – svi se složimo da je to pravo ime za njega.
Nahranili smo ga mlijekom i hranom za mace. Svi smo ga zavoljeli i bili sretni zato jer smo po prvi put imali mačka za ljubimca. Uvijek bi me čekao pred vratima kuće kada bi došla iz škole. Bila sam presretna što ga imam.
Jednom, kao i uvijek, vraćala sam se iz škole, sretna, znajući da će me moj mačak Žiži čekati. Stigla sam kući i prvi puta od kada smo ga našli, Žiži me nije čekao. Zvala sam ga, tražila…Nije došao, ni taj dan, ni idući, ni dan treći. Pitali smo sve ukućane, susjede i mještane. Nitko ga nije vidio… Četvrti dan od kada je nestao, javio se susjed koji ovdje, u naše mjesto, dođe samo vikendom.
„Čuo sam da tražite malog, narančasto-bijelog mačka. Moja unuka ga je pronašla ispred vrata naše kuće. Nije odlazio, pa je mislila da je lutalica. Uzela ga je s nama, okupala ga i nahranila.“
Još se ispričao što smo se brinuli. Zahvalili smo mu. Bila sam presretna, ali sam i shvatila da se trebam puno bolje brinuti o njemu. Zahvalila sam mu još jednom i otišla sam kući sa svojim mačkom. Žiži i dalje živi s nama, ali ne u kući. Ima svoj topli prostor van kuće i slobodan je. To mu odgovara jer je veliki noćni lutalica. Sretni smo, a i on je sretan. Dobro mu je s nama.
Sada kada je veći, zna: dati šapu dok je gladan, nakloniti se da kaže – hvala i kucati šapom o prozor, ako ga odmah ne primijetimo. Baš me podsjeća na Garfielda. Đumbir mačak je poput njega i domišljat je kao i on. On je pametan mačak, a mama kaže čak i preeepametan.
Marina Boršić, Završje Podbelsko
