Marija Ban: Mangupima, priče za laku noć

Već je kasno.
Spavaj, milo moje.
Spavaj i ne gledaj me tako. Ne mršti se. Ne ljuti se.
Ako zaspiš ljut, lice će ti već u tridesetima biti prošarano borama, a podočnjaci poprimiti onu gorku boju kvrgave masnice kakva ti je na lijevoj nozi. Ti ne želiš to. Ti sanjaš o tituli najboljeg. Najuspješnijeg. Najhrabrijeg.
A kada odrasteš, ti ćeš sve svoje dječačke snove ostvariti. U tebe nitko neće upirati prstom sikćući svoje skrivene zle misli i namjere. Ti nikada nećeš postati motiv nečije mržnje ili pak grijeha. Tvoje će biće biti čisto, um miran i duša postojana. I ti ćeš možda utjeloviti onu drevnu sliku grčkog boga, ali ti nisi bog. Ti ćeš lomiti stereotipe na svojim leđima, a hodati uspravno. Bit ćeš svjestan svega.
A kada se probudiš, ti nećeš razmišljati o tome što si radio sinoć ili koja je ovo djevojka pored tebe. Ti nikada nećeš svoje odluke donositi u muškom WC-u dok ti je pogled uperen u već isprane pločice žute boje. Za tebe djevojke neće oblačiti kratke suknje ili izrezane majice, iako si i sam „isti kao svi“. Muškarci ti se neće smijati zbog zbirke poezije koju kriješ pod svojim kaputom, niti zbog plesnog tečaja koji si upisao najesen. Za tebe radost neće ostati samo apstraktan pojam kojeg vežeš isključivo uz pivo i nogomet.
Studirat ćeš ekonomiju, ali za tebe svijet neće biti samo jedno globalno tržište. Karijeru ćeš graditi u očevoj firmi. Sve što znaš, pokazat će ti gospođa Djuna, a ti nećeš dopustiti da njezina plaća bude manja od tvoje. Slušat ćeš je dok ti govori o svojoj kćeri, sinu i suprugu. Svaku ćeš joj pauzu donositi kavu, bezmasnu, cijeniti njen osmijeh, a zadovoljiti se s njezinim „hvala“.
Pričat ćeš joj o svojoj ženi. Znaš je još iz srednje, ali tada ste se samo gledali. Nikada niste napravili neku glupost, čak ni pušili zajedno. Za vrijeme fakulteta izgubili ste jedno drugo iz vida, a onda se odjednom pojavila i ti si odmah znao da je želiš upoznati sa svojom majkom. Oženio si je nedugo zatim.
Ubrzo ćete postati i roditelji. Dijete će se zvati Asja ili Antun, ako pak bude dječak, a tebi je to zapravo svejedno. Držiš se one stare „bitno da je zdravo“. Ti nećeš svoju ženu odbaciti nakon njezine trudnoće. Nećeš u društvu govoriti da je „obješena“ ili da te smetaju one strije, upaljene vene na njezinim nogama. Nikada nećeš njene bore zamijeniti za pjege neke mlađe žene. Voljet ćeš je i nikada nećeš pasti na foru „kako vrijeme uvijek učini svoje“. Ona se neće ljutiti ako je ovo već treći put ovaj tjedan da odlaziš s dečkima na nogomet, a njoj ostavljaš noćnu smjenu s djetetom. Nećeš je učiti da je njezino samo „oprati, isprati i saprati“.
Tvoja žena na tebi nikada neće osjetiti miris druge. Nikada neće morati zvati policiju jer tebe već „neko vrijeme“ nema kod kuće. Ne. I nikada ti neće morati micati onu staklenu pepeljaru s trbuha pazeći da te ne probudi jer si zaspao gledajući televizor. Nikada se nećete svađati oko programa na njemu. U svakoj sobi imat ćete televizor.
I nikada više u životu nećeš zbog pokvarenog televizora zaspati bez svojih televizijskih emisija.
Sad spavaj, milo moje.
Sutra ćemo popraviti televizor.

Marija Ban, Bedekovčina