Marija Ban: Ana, Sonja, Adi
Vrata mi zatrese novo kucanje, ali imam predosjećaj da je ovaj put to ono pravo. Kasno je i ruka je gruba pa obujem cipele prije negoli ih pođem otvoriti.
„Čekaj tu“, zapovjedim Aresu koji me presretne u hodniku, ali me ipak slijedi do vrata. Kada ih otvorim, tu si ti.
„Tolstoj“, zadirkuješ me pa se nasmiješiš nakratko naprežući samo kraj usana. „Prošlo je dugo od zadnjeg puta, Karenjino“, vraćam ti, pa se sklonim u stranu kako bih te propustio unutra. Ulaziš u kuhinju i na stol odlažeš bocu crnog vina koju si donijela. „Raskomoti se, kao da si kod kuće“, kažem ti iako ti već sjediš na starom stolcu pokraj kamina. Uzimaš bocu te ju s lakoćom otvaraš dok meni dodaješ drugu čašu. Pričaš mi o toploj jeseni koja je pred nama. „Eh, ta jesen. Nema do jeseni. Lišće i boje, kesteni i kiša…“, nastavljaš, ali ne slušam te. Smiješiš se, iskra ti je u očima. Znam da voliš jesen, znam te.
Onako usput nabrajaš imena nekih gradova. „Prag. E, da. Vidiš, Prag je lijep, ali Moskva, Moskva je dom.“ Daješ obećanje o domu, meni i tebi u Moskvi, a ja znam da voliš Moskvu pa samo kimnem glavom.
Zaustaviš se usred rečenice samo da bi me prekorila. „Daj ugasi to, šteti ti“, osuđujući pogledaš cigaretu među mojim prstima, a ja ti se samo smiješim.
Pronalaziš moje stare romane, pa me gledaš ogorčeno.
Spominješ meni neke nepoznate muzeje pa se ljutiš kad ti kažem da nikada nisam bio tamo. „Vodim te tamo. Četvrtak, ti i ja, muzej“, stvaraš brze dogovore sa mnom, a znaš da te u četvrtak više neće biti ovdje.
Tu i tamo navedeš ime neke knjige: „Dostojevski. Zločin i kazna, jer te volim kao Sonja Raskoljnikova.“ Vjerujem ti, usprkos tomu što znam da ne govoriš što bi htjela, vjerujem ti.
Za kraj kažeš: „ Hvala ti, ovo mi je trebalo.“
Govoriš, jer znaš koliko si jaka na riječima.
„I hej, Adi!“ obratim ti se: „Javi se.“
Ali nema te. Jer ti nisi tu i opet ostajem samo ja.
I ako je Tolstoj imao Anu, a Dostojevski Sonju, ja imam tebe. Adi, Adelo.
Jer ti nisi tu – samo te ima svuda.
Marija Ban, Bedekovčina
