Ivona Grginčić: Moj život tkan od riječi
I onda ugledah kožu,
Svojih krvavih stranica…
Nikada nisam ni sanjala
Da tuđa se koža može voljeti kao vlastita…
Nisam čak ni slutila,
Takav žar i emocije…
I ne,
Ne žudim ja za kožom kao kožom,
Njenom mekoćom,
Niti čarima.
Već žudim za silinom riječi
Na njoj naslikanim i poslaganim
Neuredno poput uragana,
A opet toliko smisleno složena.
Svaki redak,
Svaka riječ,
Duga je nakon kiše,
Spas u nevolji,
Nemir u krvi.
Jake su to riječi.
Sakrivaju me,
Od svih silnih utvara
Koje iskaču po mislima
I nikako da otiđu,
Baš kao nepoželjan gost.
Osim nesanice,
I one prave mi društvo.
U mojim rukama,
Papir postaje koža,
Pusta i razdrapana,
A olovka samo iscrtava ožiljke života,
Koje,
Samo čine me još jačom.
Ivona Grginčić, Barilović