Gabriela Štimac: Zidić
More je.
Duž obale
pruža se jedan kameni
niski zidić.
Prolaze ljudi,
Mimoilaze ga turisti,
Preskaču dječica…
Stoji taj zidić
i ne mrda desetljećima.
Samo ponekad, krajičkom oka,
Sasvim slučajno ugledaš
Staru bakicu
Kako joj zasjaje oči
Dok prolazi pored kamenog zidića.
Zna baka, zidić s pogledom na more,
Bio je njenom mužu
Najdraži dio grada.
Pored bake prođe žena
I nasmija se sama za sebe.
Taj zidić je mjesto njenog prvog poljupca.
I tamo negdje među turistima
Marko očima skenira zidić.
Traži kamenu urezotinu
Iz srednjoškolskih dana.
Mladić s druge strane
Suzdržava smijeh
Pred brojnim turistima.
Pred očima mu prolaze slike
Prvog pijanstva i ostalih ludorija iste noći.
Neki su se zaručili, neki rastali
Neki se poljubili, neki potukli.
Sve njih,
Iako se ne poznaju,
Povezuje jedan zidić
I u svima njima budi različite osjećaje
Al’ nije do zidića – do uspomene je
Nije do mjesta – do srca je
Gabriela Štimac, Perušić