Ivona Grginčić: Neka vjetrovi te odnose

Sjedim, razmišljam.

U glavi mi je čitav događaj.

Gotov čin.

Kako je moglo biti,

Kako je ispalo.

I zapravo,

Nije više bitno

Tko je kriv,

Niti,

Kako je došlo do toga,

Čak ni,

Koliko sam usamljena sada.

Samo,

Poput uragana,

Vrtim po glavi događaje,

Tebi već zaboravljene

I puste.

Svaki taj osmijeh,

A nakon njega suze.

Sva ta sreća,

Pa nakon nje bol.

Onaj tanki žilet,

Što lagano klizi po,

Već razdrapanoj,

Koži.

Crvena krv,

Što pršti,

Sjajna poput bisera.

Bila je to najveća greška,

Koju sam ikada učinila,

Znaš?

Voljela bih,

Još samo nešto,

Da mi kažeš.

Još samo nešto,

Dječače,

Gustih uvijenih pramenova

I očiju,

Poput viskija,

Ispijena u zoru ranu.

Kaži mi,

Mili moj.

Čemu nam je sve ovo trebalo?

Meni,

Da patim.

Tebi,

Da izbjegavaš.

Nismo li mogli,

Drukčije završiti…?

Eh…

Dovoljno si ti stanovao u srcu mome.

Došlo je vrijeme,

Da i ja dalje krenem.

A sada,

Prepuštam te vjetrovima dalekim.

Neka nose ove misli

I tebe skupa sa sobom.

Ja krećem,

U život novi.

Nov,

I dalek.

Dalek od tebe.

Ivona Grginčić, Barilović