Ana Fišer: Što želim

Što želiš biti kad odrasteš? Klišej. Pitanje na koje je svaka osoba na planetu sa završenom prvom godinom osnovnoškolskog obrazovanja morala barem jednom dati odgovor. I ja sam, da. Što sam odgovorila? Ne sjećam se, budući da sam tada vjerojatno bila zaokupljena učiteljičinim okruglim naočalama ili onim stravičnim pogledima učenika iz starijih razreda. Pretpostavit ćemo da sam odgovorila kako želim biti dizajnerica, kao moja majka, ili možda glumica kao Claire Holt, budući da sam u to vrijeme živjela za novu epizodu serije H2O Uz malo vode! A gdje sam danas? Reći ću samo kako jedva čekam da me sada neka mamina ušminkana poslovna partnerica ili tatin laskavi klijent upitaju isto. Ja sam Abigail, imam 23 godine i radim kao stajačica u redovima. Na veliko zadovoljstvo mojih visoko pozicioniranih roditelja, kao što možete pretpostaviti. Za razliku od njih, smatram kako ne postoji nepotrebno zanimanje, zbog čega sam vrlo ponosna na svoj izvor zarade. Moja majka, iako to ne bi priznala ni da joj je život u pitanju, dobro zna kako njezino ime neće opstati za čelu slavne njujorške dizajnerske kuće, bez jednako taktične i oštroumne nasljednice. A ja, isto tako dobro znam kako su moji snovi kilometrima udaljeni od modnih pista, tabloida i velikih revija.  Zbog svega navedenog trenutno sam se skrasila u Sacramentu s očito jedinim živim bićem kojemu ne smeta što su moji planovi za budućnost vrlo ambiciozno ništavni – s Tobyjem. Ne, on nije dečko kojeg sam upoznala na Nirvaninom koncertu, kako bi vjerojatno, ne skrivajući prijezir, zaključila neka mamina snobovska prijateljica prema mojim tetovažama i piercingu iznad usnice. Toby je trogodišnji dalmatiner kojeg sam jednog vrućeg kalifornijskog poslijepodneva pronašla na plaži Sand Cove vraćajući se s posla u redu ispred Disney Storea. Obožavam pojašnjavati društvenu ulogu moga zanimanja pa ću to vrlo rado učiniti i sada. Statistike pokazuju kako prosječna osoba provede šest mjeseci života čekajući u redu. Zahvaljujući osobama kvalificiranim za posao stajača, kao što sam ja, tih će šest mjeseci u životu nekog biznismena ili izvršne direktorice u nekoj marketinškoj firmi biti uspješno ušteđeni, a ja ću pošteno zaraditi svojih 15 dolara po satu.

Danas sam dobila novi poziv za red ispred River City banke. Morala sam biti tamo u rano jutro kako bih preuzela osmo mjesto u redu do ulaznih vrata od lokalnog ljekarnika koji se morao ranije vratiti u svoju smjenu. Moja mi je stajačka intuicija govorila kako je to samo izgovor za izbjegavanje višesatnog gubljenja vremena i živaca, no nije na meni da procjenjujem klijente pa sam naravno bila tamo još prije otvorenja. Kako je osnovna značajka moga posla upravo besposlenost tijekom tih beskrajno dugih sati, morala sam nešto poduzeti po pitanju dosade te sam tako osmislila vrlo zanimljivu aktivnost koja, osim što mi prividno skraćuje vrijeme čekanja, predstavlja intrigantnu igricu za moje moždane stanice. Naime, vjerovali ili ne, posao čekača vrlo je popularan u Sjedinjenim Državama. Iz toga proizlazi zaključak kako je u ovom, ali i svakom drugom redu postojao još najmanje jedan moj kolega. Ne kolega u smislu suradnje, jer takvo što u ovoj profesiji ne postoji, već u smislu jednakog radnog mjesta. Zanimljiva i intrigantna je u tome činjenica da nas je vrlo lako prepoznati i razlikovati od običnih menadžera, biznismena ili farmaceutskih radnika. Naime, potonji se gotovo uvijek ističu svojim namrgođenim licima, bezrazložno glasnim uzdisajima i mahnitim pogledima u smjeru čas skupocjenih ručnih satova, a čas ulaznih vrata s kojima bi se najradije sjedinili da mogu. Za razliku od njih, mi profesionalni čekači gotovo smo uvijek opušteni i nonšalantno trezveni jer znamo kako svakim, u njihovim očima izgubljenim satom, raste naš honorar.

Tako sam i u ovom redu ispred banke ugledala jednog ležernog stajača s vrlo blagim i spokojnim izrazom lica. Znala sam da je jedan od nas. No, tada se dogodilo nešto što me skroz izbezumilo. Isti je mladić uljudno propustio jednu, ne baš tako mladu ženu, da stane ispred njega i to uz samo nekoliko njezinih šarmantnih treptaja očima, oko kojih sam prilično sigurna da sam vidjela nekoliko udubljenja koje mamine prijateljice nazivaju prvim znakovima starenja. „On ne može biti stajač“, pomislila sam zgroženo, „naš Kodeks mu ne dopušta takvo ponašanje!“. Pripremila sam protunapad i bila spremna realizirati ga silinom riječi čim iziđem iz reda jer ipak ni to nije bilo vrijedno prepuštanja mjesta. Naime, u našoj je profesiji zabranjeno puštati preko reda jer, kako je glavni menadžer pomno izračunao, svako propuštanje produljuje stajačevo vrijeme čekanja što direktno utječe i njegov honorar za taj dan. Pod utječe smatralo se naravno – povećava, a to tvrtki baš i nije u interesu. Kada sam napokon pozvala ljekarnika koji me prvotno i bio zadužio kako bih ga obavijestila da je na redu i time završila svoj radni dan, stala sam pokraj onog mladića i pokrenula napad povukavši ga diskretno u stranu: „Oprosti, ne znam jesi li čuo za Kodeks koji vrijedi u našoj profesiji, ali izričito je zabranjeno propuštati nekoga samo tako, kao što si ti upravo učinio s onom gospođom, koja ti, usput rečeno, može biti i majka“, krenula sam oštro jer je takvo ponašanje bilo, ne samo nedopušteno nego i ponižavajuće za mene osobno, „misliš li da smo mi ostali toliko mizerno inteligentni te da zbog toga ne trepćemo onako odvratno i time si skratimo ovo prazno stajanje ovdje? E pa, samo da te podsjetim, riječ je o samopoštovanju i integritetu, kojih onoj gospođi, a i tebi evidentno manjka!“

„Ne dolaze sve oluje u tvoj život kako bi napravile nered, neke dolaze kako bi ti raščistile put“, odgovori on zapisujući nešto u nekakvu čudno malu bilježnicu.

„Molim?“ rekla sam podignuvši obrve, a revolt je u meni vidno rastao.

„Ljudi grade previše zidova, a premalo mostova“ odgovori, ovaj put s još većim blaženim osmjehom na licu.

„Hej! Je l’ ti to mene ismijavaš?“ Gledala sam mu ravno u oči.

„Hvala ti! Iskreno ne razumijem čime je bila izazvana onakva bujica, ali zahvalan sam ti na njoj jer si mi dopustila uvid u tvoj unutarnji svijet.“ Sledila sam se i refleksno odmaknula više koraka unazad.

„O čemu ti?“ pitala sam oprezno.

„Jedino bih te molio da mi pojasniš koja bi to bila profesija koju si spominjala.“

„Ti nisi stajač?“ upitala sam dok me preplavljivao osjećaj srama.

„Pretpostavio sam da si tu poslom. Čuo sam za to zanimanje, no nisam znao da postoji i u Sacramentu. Drago mi je da sam te upoznao i želim da znaš kako iskreno cijenim ovo što radiš jer ja smatram da ne postoji nepotrebno zanimanje.“

Je li ovo moguće!? Moja je srodna duša čudak iz reda pred bankom koji sve što kaže zapiše u minijaturnu bilježnicu?

Noge su mi počele gubiti stabilnost od šoka i navale pozitivnih emocija.

„Oprosti, nisam se predstavio. Ja sam Dan“ reče pružajući mi mirnu, preplanulu ruku.

„Abigail“ izustila sam.

„Vjerojatno te zbunjuje ova bilježnica. Molim te nemoj misliti da sam nekakav egomanijak koji zapisuje vlastite rečenice. Ja radim kao pisac poruka za kolačiće sudbine, iako to neki smatraju poslom neprimjerenim za odraslu osobu…“

„U potpunosti te razumijem Dan. Molim te oprosti mi za ono maloprije. Moje je mišljenje da je tvoj posao predivan i ako sam mu ikako uspjela doprinijeti, u što iskreno sumnjam, nevjerojatno mi je drago!“ ispalila sam u jednom dahu.

Kakva sramota!

„Jesi li možda za crni čaj, ako ga slučajno piješ ljeti?“ rekao je pogledavši na praznu terasu lokala odmah preko ceste.

„Nećeš mi vjerovati ako ti kažem da nisam upoznala još niti jednu osobu koja pije čaj ljeti, osim sebe same!“ rekla sam glasom drhtavim od uzbuđenja.

„Naravno da ti vjerujem, pa to je sudbina.“

Deset mjeseci nakon toga Dan, vlasnik lanca prestižnih kalifornijskih restorana, i ja vjenčali smo se na krovu Kimpton Sawyer Hotela u Sacramentu.

Tako bi možda završila naša priča kada bi se pitalo moju majku. Ali nije, jer  ovo što slijedi bili su dani iz mojih snova. Dan i ja smo se nalazili na plaži Sand Cove. Ostajali smo tamo do dugo u noć i promatrali kako mjesečeva svjetlost obasjava ocean i veliku stijenu koja se svojim lukom privijala uz njega. Sjedeći na pijesku i držeći se za ruke, čekali smo da sudbina ispiše naše prve zajedničke korake.

Ana Fišer, Osijek