Marina Boršić: Ruke moje mame

Moja mama se zove kao i jedan cvijet,  a i miriše kao taj cvijet. Njezine oči, smeđe-zelene boje, su kao svjetlo koje mi dodiruje srce i čini da sretno kuca.

Najviše od svega bih mogla pisati o njezinim rukama. Njezine ruke su meke poput svile. Nokti su glatki poput oblutka i leže na dugim, tankim prstima. Dlanovi njezinih ruku me: maze, miluju po licu i drže me za ruku. Njezine ruke su me i dočekale kad sam se rodila, ljuljale, kupale, hranile i češljale me, grlile i još me dalje grle. Te ruke su kao prva pomoć, dok mi je teško one uskoče u pomoć.

Moja mama je posebna po tome da se voli: smješkati, igrati, družiti i zabavljati sa mnom. To mi puno znači. Ja volim svoju mamu. Moja mama voli mene, ali voli moju braću i sestru također kao mama maca svoje mačiće.

Marina Boršić, Završje Podbelsko