Ana Fišer: Ne znaju oceani kako je moru

Victoria Kovach umorno zabaci glavu na naslon svog velikog baršunastog naslonjača boje purpura i posegne za mobitelom koji je ležao na staklenom uredskom stolu. Brzina kojom je upisivala pozivni broj odavala je kako joj je on dobro poznat.

„Hej Lou, jesi li u gužvi? Molim te nazovi me da se dogovorimo za večeras. Moram se malo opustiti, ovi intervjui s pripravnicima su me dotukli. Da samo znaš tko sve živi u LA-ju! Ili još bolje, kakvi svi misle da mogu biti novinari u LA-ju! Ma sve ćeš čuti kad se vidimo. Javi mi se. Kiss!“

Izgovorila je poruku u jednom dahu i prepustila je govornoj pošti najbolje prijateljice Louelle.

Nakon što je obavila još desetak intervjua s kandidatima od kojih je, prema njenom mišljenju, vrlo malo njih vrijedilo utrošenog vremena, Victoria je počela maštati o velikom Cosmopolitanu s kriškama limete. Na izlasku joj se, kao i obično, pokušala dodvoriti recepcionarka svojim laskavim komplimentima iako joj je Victoria već nebrojeno puta dala do znanja kako pjevački pokušaji njezine sestrične nisu materijal za naslovnicu.

Sjela je u taksi i s olakšanjem i prizvukom zanosa u glasu uputila vozača: „8440 Sunset Boulevard, West Hollywood, molim.“

„ SkyBar? “ upita taksist uputivši joj suptilno iskričav pogled.

„ Da, molim!“, odgovori Victoria odsutno.

Večer je prošla mirno, koliko u baru, na krovu hotela Mondrian u Los Angelesu, može biti mirno. Victoria se u živopisnom razgovoru s prijateljicom napokon uspjela opustiti. Ona je, primorana svojim poslom, poznavala velik broj ljudi. No u slobodno vrijeme, koje ne uključuje odlaske na luksuzne zabave celebrityja radi prikupljanja informacija za naslovnicu, nije bila previše društvena osoba. Oduvijek je smatrala kako je važnije pronaći jednu iskrenu prijateljicu s kojom može biti i najbolja i najlošija verzija sebe, nego cijelu vojsku nedosljednih glumica. Tu je jednu osobu bila pronašla u Louelle.

Oko dva sata ujutro, pozvala je taksi, kao što i priliči jednoj promišljenoj tridesetsedmogodišnjakinji nakon nekoliko Cosmopolitana i odvezla se u stan. Kada je stigla, osjetila je kako joj se kapci sklapaju od umora. Utonula je u veliki bračni krevet, koji je kupila prije nekoliko godina isključivo iz praktičnih razloga, a ne kao nekakav oblik poticaja samoj sebi, kako se možda činilo. No san su joj uporno potiskivale nekakve čudne misli. Razmišljala je o jednoj mladoj kandidatkinji koja je jutros bila na razgovoru. Iako je samu sebe već gotovo uvjerila kako nitko od njih nije zadovoljio kriterije, niti zaslužio mjesto u tom elitnom carstvu na dvadesetom katu, ova joj je djevojka iz nekog razloga ostala u mislima. Nije znala odakle ju poznaje. No osjetila je da to nije bilo poznanstvo iz viđenja. Učinilo joj se da poznaje iskru u njezinim očima. Odjednom je naglo otvorila oči i duboko udahnula. Kao kada u romantičnim dramama, koje je tako često gledala, glavna glumica iznenada spozna kako joj je susjeda zapravo davno izgubljena sestra.

Shvatila je da ju je djevojka podsjetila na nju samu. Prije dvadeset godina. Na onu veselu sedamnaestogodišnjakinju s tom istom iskrom u očima. Victoria je gotovo zaplakala. Osjećala se krivom jer u ovim prestižnim i toliko neprirodnim krugovima u kojima se kretala posljednjih dvadeset godina, gotovo nikada nije spomenula svoje podrijetlo. Davno je potisnula taj nemir, ljutnju, čežnju i tugu duboko u svoju podsvijest, kako bi se prividno usredotočila na stvaranje vlastitog suvremenog svijeta. No ona nije pripadala ovom suvremenom svijetu, barem ne u srcu.
Stari su govorili kako se čovjek ne može smiriti u sadašnjosti ako ima neriješenih dugova iz prošlosti. Iz nekog prošlog života. A Viktorija ih je imala. Iz onog manjeg svijeta na drugom kontinentu. Iz svog vlastitog svijeta.

Dugovala je Tonki posljednja dva skoka uz kredom napisane brojeve školice, kao i onu priču o jednom dječaku, koju joj nije stigla do kraja ispričati. Dugovala je Anti ples na zadnjem danu škole. A i on je njoj dugovao poljubac nakon one duge, kasne šetnje Rivom, uz svijetla samo zvijezda i njihovih očiju. Dugovala je sebi posljednji skok u svoje Jadransko more, prije nego što ga je napustila. Tada nije pitala zašto mora otići, jer je odgovor uvijek bio nekako kratak pa više nije bilo svrhe. Morala je otići na školovanje, daleko, u tuđu zemlju. Ali ona je oduvijek osjećala da nije samo zato. Majka je tih zadnjih dana bila posebno tiha, čvrsta pred njom, svojom najmlađom kćeri. A u gradu je iz dana u dan postajalo sve glasnije i mračnije. Oca i brata tada često nije bilo i Viktorija je znala zašto. Ipak more ne može skriti svoje valove, kao što ne mogu ni oči.

Usnula je s tim mislima, osjećajući na vrućim obrazima laganu hladnoću vlažnoga jastuka. Rano ujutro, probudili su je učestali, periodični šumovi mobitela na vibraciji. Tapkanjem po noćnom ormariću uspjela se domoći izvora frustrirajućeg zvuka.

„Molim? Da, ja sam, što se događa?“ izgovorila je gotovo mehanički, pokušavajući zvučati pribrano.

„Victoria, ja sam. Imamo problem s današnjim intervjuom. Trebamo te ovdje što prije!“ zadihano je recitirao drhtavi ženski glas.

„Ne želim čuti da je Hetherington otkazao. Reci mi da nije…“

„Nemam ti što drugo reći. Jedino što je moglo krenuti krivo, krenulo je, i to brzinom svjetlosti“, uzrujano je piskutao glas, „nemamo intervju za danas, a i tko zna kad ćemo ponovno dobiti priliku za razgovor s Timom Hetheringtonom. Ponovno se vratio na ratište. Ljudi žele prave priče, istinite događaje, a zbog njegovih je fotografija svijet upoznao Afganistan. Prosvjedi i revije više nisu materijali za naslovnicu, trebao nam je taj intervju.“

Trideset minuta nakon tih riječi, Victoria je sjedila u velikom, baršunastom naslonjaču boje purpura u elitnom carstvu na dvadesetom katu. Masivna uredska vrata bila su po njenom naputku zatvorena i takva su ostala do podneva. A onda Victoria iziđe u dugi bijeli hodnik, ukrašen elegantnim mramornim motivima suvremenih autora i brzim pokretom dlana ispusti fascikl na tajničin radni stol.

„Neka bude objavljeno do poslijepodne. Rekla si da ljudi žele prave priče i istinite događaje. Ovo je i više od toga.“

„Kako si tako brzo našla novu priču? Koga si intervjuirala?“ upitala je tajnica s divljenjem.

„Sinoć sam se susrela sa starom prijateljicom, s kojom nisam razgovarala gotovo dvadeset godina. Imala je mnogo toga za reći na temu istinitih događaja i pravih priča.“

Na fasciklu je stajao naslov: Ne znaju oceani kako je moru, a ne zna ni more kako je oku iz kojeg se prelijeva suza. A zašto ne znaju? Pa nisu li i oceani i mora i suze – ista, slana voda?

U gornjem desnom kutu stajalo je, rukom potpisano: Viktorija Kovač

Odmah ispod podnaslova: Autobiografske priče iz ratnog Splita.

Ana Fišer, Osijek