Petar Grgurević: Nositelji sreće

Rodio sam se u jednom selu blizu Vinkovaca. To se selo zvalo Nuštar. Kućice su bile zgurene i male, zarasle bršljanom i divljim raslinjem. Pored tog majušnog seoceta su se nalazile plodne oranice, široka zelena i valovita polja. Po ljeti je tu bilo najljepše. Ovoga ljeta, bilo je jako vruće. Ja sam, po običaju, za popodneva kada je sunce najjače pržilo, plivao u hladnoj bari kraj stare kolibe. Jednog ljetnog dana, šetao sam se poljem prepunim cvijeća. Vjetar je raznosio miris kadulje. Kada sam izašao iz grmlja, ugledao sam, malenog dječaka kako se na livadi igra s leptirima. Prišao sam mu. Primijetio sam na njegovu zatiljku čudan čuperak. Čim sam ga dozvao, skočio je na noge i pojurio. Dugačkim koracima je brzao livadom. Krenuo sam za njim, no bio je prebrz. Izgubio se negdje u žitu. Umoran sam se vratio kući. U krevetu sam razmišljao o tom neobičnom dječaku. Odlučio sam mu postaviti zamku.

Sljedećeg sam jutra u grmlju, postavio mrežu. Podne je brzo došlo. Nakon kratkog kupanja u bari, izbio sam na livadu. Opet je tamo bio taj dječak. Nije me čuo kako se približavam. Kad me ugledao, potrčao je. Gonio sam ga. Uletio je u grmlje i zapeo u granje. U silnoj brzini se spetljao. Oslobodio sam ga. Imao je male plave oči. Pitao sam ga kako se zove. On je rekao da je on nositelj sreće iz Grčke i zove se Kairos. Pridodao je da su u mu olimpijski bogovi dali zadatak da prenosi sreću po cijeloj Europi i on je nakon lutanja došao u Hrvatsku. Kako sam ga ja uhvatio, uhvatio sam i sreću. Ubrzo smo nas dvoje, postali nerazdvojni prijatelji. Te zime, Kairos je proboravio u mojoj kući.

Sljedećeg proljeća, krenuli smo na put. Pokazao mi je sjeme sreće koje treba sijati po Hrvatskoj. Krenuli smo. Nismo se žurili. Isprve smo putovali malim slavonskim selima. Po noći, vidjeli smo oluju krijesnica kako se rasplamsava iz rosne trave. Bili smo već blizu Vinkovaca. Za dva dana smo ušli u grad. Upravo su se održavale Vinkovačke jeseni. Stolovi su bili prepuni krušaka, dunja, grožđa i divnih izrezbarenih vaza. Prodavale se u se sadnice mladih voćaka. Tri dana smo se zadržali, a poslije njih smo krenuli dalje.

Kairos je mogao pričati s raznim životinjama. Pitao je jednu jarebicu kako doći do Slavonskog Broda. Uputila nas je na jugozapad. Ubrzo smo stigli. Ulice su bile puste, a mramorni pločnici hladni. Ljudi gotovo da nije ni bilo. Posijali smo nekoliko sjemenki i sve je oživjelo od šarenih šafrana i zumbula. Odmah su došli rojevi pčela i bumbara. Ugodan miris je izmamio ljude iz kuća. Obavivši posao, uputili smo se prema Virovitici.

Tu je bilo veselo. Mnoštvo djece je igralo slavonsko kolo. Stari mlinovi su radili punom parom, a mlinari su bili zadovoljni. Tu nije ničeg nedostajalo. Pratili smo tok rijeke Mure koji nas je približio Koprivnici. Nadvili su nas hrastovi i bukve. Iz daljine su se nazirali tvornički dimnjaci. U zraku se osjetio miris čađi. Veliki plavi plakat je bio nalijepljen na zgradu. Debelim masnim slovima pisalo je: Probajte novu Podravka Vegetu. Ljudi su žurili u dućane. Kairos i ja odlučili smo ostaviti naše sjeme sreće u tvornici kao i dućanima širom Koprivnice. Vidjeli smo kako su ljudi najednom usporili svoj korak i počeli se osvrtati jedni prema drugima. Odmorili smo se u zelenim šumicama parka Vinice i Dubovca. Viđali smo miroljubive starce.

Kada smo se udaljili od Koprivnice, pred nama se prostiralo Varaždinsko jezero na sjeveru i jezero Dubrava na istoku. Ušavši u Varaždin, ugledali smo staru rijeku Dravu. Nismo se dugo zadržavali i već smo bili u Čakovcu.

Kad smo prolazili kroz Međimurje, posjetili smo poznatu crkvu i Svetište Marijino. Nabasali smo na šarene poljane cvijeća. Upravo se održavao karneval. Na izlasku iz Čakovca, prošli smo glasovite Varaždinske toplice. Uzeli smo predaha u selu Ivanec. Sljedećeg dana krenuli smo u Krapinu.

S boka smo gledali na Tuheljske i Krapinske toplice. Puno je bolesnih ljudi odlazilo tamo da pomoću tople i ljekovite kupelji riješi svoje tjelesne probleme.

U širokom luku zaobišli smo Zagreb. Bilo je sve toplije. Dok smo prolazili kroz Jastrebarsko, Kairos je razgovarao sa jastrebovima. Stigli smo i u Karlovac. Grad kao da je srastao s četiri mutne rijeke na kojima je stajao. Nakon što smo prošli Delnice pred nama se protezala svom širinom Ćićarija.

Spustili smo se u prenapučeni Rijeku. Pločnicima je hodalo mnoštvo ljudi. Na Riječkoj tržnici vladala je vesela i živahna atmosfera. Unatoč visokim cijenama kupci su bili razgovorljivi. Sljedeći dan šetkali smo sunčanim plažama Opatije. Od nemilog sunca sakrili smo se u hlad stare palače koja je nekoć služila kao odmaralište austrougarskih vladara.

Došli smo u Istru. Poveselili smo se vidjevši malo krdo boškarina kako pase. Vidjelo se da tehnološki napredak još nije pokvario istarski kraj. Ležali smo u tihom masliniku. Masline su bile izvrsne. Neki nas je stari seljak pogostio domaćim smokvama i orasima. Probali smo i istarski pršut. Najevši se poklonili smo mu šaku sjemenki sreće. Svježi i odmorni putovali smo malim gradićima. Posebno nas se dojmio Rovinj. Uličice su bile uske i mračne, ali su zračile nama nekom nepoznatom toplinom. Bili smo i u Puli. Brodogradilište Uljanik na Rivi bilo je pusto. Grupe siromašnih radnika su čistile prašnjave ulice. I njima smo podijelili sjeme da im barem malo uljepšamo dan.

Malim čamcem nas je jedan Dalmatinac doveo na dalmatinsko zaleđe.  Tu je bila najveća žalost. Inače bučni gradovi Zadar, Šibenik i Split bili su pusti. Saznali smo od Dalmatinca koji nas je doveo, da je Dalmacijom počeo harati nepoznati koronavirus. Jedino rekao je, Gospić i Knin nisu na udaru. Svi ostali gradovi su zatvoreni. Naš vodič Dalmatinac nije mogao ići kući u Vodice pa je otišao k djedu na otok Ugljan. Tamo će, kako je na odlasku rekao, popravljati barke.

Mi smo pet dana proveli u Kninu razmišljajući kako pomoći stanovništvu. Meni je luda zamisao pala na pamet. Predložio sam da je Kairosu. Ideja je bila teško izvediva, ali vrijedilo je pokušati. Idući dan smo od jednog bogatog čovjeka posudili mali privatni zrakoplov. Ponudili smo mu naše sjeme. Prihvatio je dar. Saznali smo da je u stisci jer mu je kćer oboljela od korone. Čuvši za naš naum, otopio se od miline. Nije vjerovao da ćemo uspjeti. Htio nam je pokloniti zrakoplov, jer kako je rekao, nema više zašto živjeti. Mi to nismo prihvatili. Pomirljivim riječima samo mu rekli da će mu kćer ozdraviti i da ćemo mu  na povratku vratiti zrakoplov. Nismo baš bili sigurni u uspjeh. Krenuli smo, nazad. Sijali smo naše sjeme.

Prvo sijalište bio je Senj. Promatrali smo sve pozorno kao orlovi. Sjemenke su padale na balkone i prozore. Male tamnozelene biljke obrasle su kuće. Ljekoviti cvjetovi kadulje su širili šarenilo i miris. Ljudi su izlazili iz kuća i mirisalo kaduljine cvjetove. Svi bolnički balkoni su se radovali cvijeću majčine dušice, kadulje i drugih ljekovitih biljaka. Oboljeli su teško izlazili na balkone. I tada smo vidjeli vrhunac našeg zadatka. Ljudima se vraćala snaga u udove, pluća su usisala čisti zrak. Oboljeli su ozdravili, prljavi virus je uzmakao dok ga vjetar mirisa i biljne ljekovitosti nije zauvijek odnio odande. Senj je bio očišćen. Čitavo stanovništvo je klicalo. Grad se veselio. Tjeskobe je nestalo. Stariji su se osjećali pomlađeno. Svi su slavili pobjedu ljekovitih biljaka nad nevidljivim ubojicom. Sjeme sreće je sjedinilo grad. No, mi smo morali dalje. Naš zrakoplov su još dugo pratili poklici. Ohrabreni time izliječili smo čitave gradove. Usput smo imali priliku vidjeti divne panorame . Kružili smo oko Dioklecijanove palače u Splitu, čudili se maloj zadarskoj crkvici, obišli Plitvice, gledali vještine alkara i gostili se paškim sirom. Pratili nas je blejanje ovaca, meket koza i zavijanje vukova sa Velebita. Slavili su nas od Crikvenice do Cavtata. Nama nije bilo do slave, već do sreće koju smo sijali zemljom i dušama. Za naš pothvat nije čula samo Hrvatska nego i čitava Europa. Korona se više nikada nije pojavila. Virus je ispario, kadulju, majčinu dušicu i druge ljekovite biljke ljudi su počeli cijeniti, šume su rasle, zeleni pokret je jačao, a priroda se poštovala. Ljudi su postali svjesni katastrofe koja ih je sve mogla zbrisati s lica Zemlje. Koronavirus je bio samo opomena čovječanstvu za ono što je moglo uslijediti. Ljekovite biljke i trave su zaustavile kugu, malariju, sidu i sve druge bolesti. Svojim sjemenjem ozdravili smo čak i Afriku. Priroda koju je čovjek iscrpljivao i uzimao od nje, sama priroda je čovjeka, njezina agresora, oslobodila virusa koji je odnio mnogobrojne nevine građane. Mi smo se preko Bosne i Hercegovine vratili u Slavoniju. U Nuštar smo došli na Dan neovisnosti u Vukovaru. Tog dana se iznad Dubrovnika vijorila zastava na kojoj je pisalo: „Libertas“. Ispod natpisa prikazan je simboličan crtež koji je prikazivao ljekovite biljke srasle oko grada, a u podzemlju virus od svih zaboravljen i odbačen.

Kairos i ja smo zauvijek ostali u Slavoniji. Moji roditelji postali su i njegovi roditelji. I ovog ljeta sunce prži. Kupamo se u bari. Sjeme sreće zasijali smo po cijeloj Hrvatskoj. Uspješno smo obavili zadatak.

Zagledao sam se u nebo. Plavjelo se kao i prije. I polje je mirisalo kao i prije. Sve je ostalo isto. Barem ovdje. Sve drugdje se promijenilo. Srećom, na pozitivno. Uz pomoć nas, nositelja sreće iz malog slavonskog sela Nuštra.

Petar Grgurević, Pula