Ivona Grginčić: Čudovišta u nama

Je li moguće, istovremeno voziti se u vlaku smrti i spavati u svome krevetu?

Ne, naravno.

Osim ako ti demon upravlja mozgom.

Neprestano sipa svoju čaroliju,

već drhtavim i nestabilnim tlom.

Granični poremećaj boli.

Fizički, psihički, emocionalno.

Boli.

Uništava svako područje života,

svakim novim danom.

Čini da lutaš,

lutaš, istim onim,

već prijeđenim cestama, cestama kojim su čizme, opanci i bose noge

Gazile.

Cestama beskrajnim kao nebo koje nad nama bdi.

Osoba u ogledalu,

upitala me,

je li stvarna.

Nisam znala odgovor.

Strahovala sam, hoću li se zaplesti.

Pala sam.

pala ponovno,

pod plahte svoga kreveta.

Pala sam ponovno

U kut čije su se strane spajale duboko u središte,

u mrlju koja se gubi svakim novim danom.

Odraz u ogledalu,

sve je mutniji.

Ne znam,

Jesam li više zbunjena ja,

Ili osoba koja me gleda.

Tjeskoba mi pritišće dišne puteve

dok gledam ljude oko sebe,

a demon me uvjerava,

da nisu stvarni.

Koliko slojeva trebaš skinuti sa sebe ne bi li došao do vlastite duše?

Ja još uvijek učim hodati.

Jer ne,

mi nismo čudovišta,

čudovišta su u nama.

 

Ivona Grginčić, Barilović