Ana Fišer: Veslač
- listopada
“To što te nikome ne spominjem, ne znači da sam te zaboravila, baš naprotiv, još uvijek mislim na tebe. Istina, ne kao prije, ali ti si prisutan. Iako to nisam planirala, ti si me obilježio, promijenio, natjerao da odrastem. ”
Enya opet piše. Iako su je već kritizirali zbog pretjerane introvertiranosti i zbog tog dnevnika, nije se dala omesti. Njezina stara konzervativna teta, gospođica Madeline, s kojom Enya boravi u Cambridgeshireu tijekom listopadskih praznika, vjeruje da dnevnik odvraća mlade ljude od stare tradicije dijeljenja problema sa starijima, koji dakako imaju puno više životnog iskustva. Njih dvije sada žive u tradicionalnoj britanskoj kolibi s prekrasnim i održavanim vrtom. Enya ima 17 godina i podrijetlom je iz Irske (što je vidljivo i iz njezina imena: “Ime Enya, ime je djevojčice irskog podrijetla koje znači – vatra”). Iako ostaje u malom i ne baš zanimljivom okrugu, ona ima o čemu razmišljati. Jedini razlog zašto je stvarno željela doći ovamo iz Londona, bio je taj što će ovdje imati vremena za sebe i svoje misli, koje je definitivno trebalo dovesti u red. To se uglavnom odnosi na njezin ljubavni život koji je započeo u Londonu. Ili nije započeo, ne zna ni ona.
Bilo je to u drugoj godini srednje škole, kad ga je upoznala. Zvao se Remi. Oni se zapravo nikada nisu upoznali na način na koji promišljeni um modernoga čovjeka shvaća upoznavanje, ali njihove oči jesu. Taj odnos nije bilo ništa više od malo predugih i malo predubokih pogleda izravno u oči, svaki put kada bi se mimoišli (hrv. riječ za proći u suprotnim smjerovima bez dodira). Ali oboje su znali. Problem je bio u tome što niti jedno od njih nije imao hrabrosti napraviti prvi korak. Oboje su se bojali pogrešnog tumačenja tih pogleda. Barem se Enya tomu nadala.
Ipak, nitko se valjda ne veže tako lako. Problema i razmišljanja ne bi ni bilo, da onaj dan nije došao. Kiša je padala, kao i uvijek u Londonu, a Enya je ispred škole čekala tatu da je pokupi. Mislila je da je ostala posljednja i već je u glavi slagala primjerenu ravnotežu povrijeđenosti i ljutitog srama. Ali onda je na izlazu iz škole vidjela Remija i odmah prepoznala smeđe kovrče ispod kojih su se nazirale te krupne tamne oči, zbog kojih joj je toliko puta zastao dah. Stao je pokraj nje i nehajno joj ponudio da stane s njim pod kišobran. Zaledila se, ali uspjela je kratko reći: “To je stvarno lijepo, hvala.” Stajali su tamo zajedno, malo preblizu, u tišini. Tada ju je on iznenada tiho upitao svojim francusko-indijskim naglaskom: “Bi li htjela ponekad otići na šalicu kave?” Enya se opet zaledila, ali ovaj put malo duže. Nekoliko je trenutaka šutjela dok nije začula poznati zvuk automobilske trube. Zatim je kratko pogledala Remija i munjevito, ali biranim riječima, odgovorila: “Žao mi je, moram ići, hvala na kišobranu.” I odjurila do automobila osjećajući se neopisivo posramljeno i prijezirno prema samoj sebi. Nekoliko dana kasnije vidjela ga je na autobusnoj stanici. Poučena iskustvom posljednjeg puta, znala je da ne smije otići. Sjetila se svojih misli, snova, odraza vlastitih očiju u zrcalu koje bi je uvijek sjetile na njega, te mu prišla i zatvorenih očiju izgovorila: “Rado bih ponekad otišla na šalicu kave s tobom”, kratko se osmjehnuvši, koliko su joj drhtave usne dopuštale.
Tako je i bilo. Prva je kava prošla izvrsno. Sreća je što je kava postala uvriježeni naziv za spoj, izlazak, poslovni, privatni ili razgovor bilo koje vrste. To je ipak situaciju činilo opuštenijom jer se nije moralo razmišljati o klasifikaciji iste. Cijelo su vrijeme skladno razgovarali, no na kraju, kad je Remi doveo u pitanje njihov ponovni susret, Enya je opet protrnula i tiho promrmljala: “Mogli bismo se ponekad naći”, i nestala. Dani su prolazili i došao je zadnji dan škole prije listopadskih praznika. Enya je odlučila potražiti Remija, ali je tada čula kako je on već napustio Englesku jer će praznike provesti s obitelji u Francuskoj.
I sada je ona ovdje, sa svojom tetom u Cambridgeshireu, i razmišlja o svemu što je morala učiniti drugačije. Čak joj i ovo mjesto postaje nepodnošljivo. Ne uspijeva umiriti svoje misli jer naviru jedna za drugom. I tek kada pomisli da je nemoguće razložiti tih nekoliko zajedničkih sati na sitnije dijelove, spremne za analizu, navre novo sjećanje popraćeno preplavljivanjem sramom i grižnjom savjesti. Trećeg se dana svoga boravka kod tete odlučila vratiti u London.
Šetala je tako ponovno ulicama mimoilazeći se s mnoštvom zaposlenih ljudi, prolazila parkovima i pokraj škole, kada je tamo ugledala Remija. Gotovo mahnito potrči prema njemu vičući: “Hej, nisi li ti otišao?” Prišao joj je i zagrlio je govoreći: „Nisam mogao otići. Od onoga dana mislim na tebe, ali se pribojavam tvoje reakcije na našu različitost. Pokušavao sam čak shvatiti jesam li u nečemu pogriješio prvi put kad sam ti se obratio. Ja sam svjestan svoga podrijetla i zakona koji vrijede u Indiji, no daleko sam od toga. Znam što je ravnopravnost i nikada se prema tebi ne bih odnosio ikako drugačije, ali shvaćam te.” Enya je počela plakati, pokušavajući od bujice misli, osjećaja i riječi stvoriti smislenu cjelinu: „ Ni u jednom trenutku nisam pomislila da si drugačiji u tom smislu, niti mi je išta nejasno u vezi s tvojim podrijetlom. Molim te, znaj da nisam tako površna. Kako je vrijeme prolazilo, stvari su se počele komplicirati. Nismo znali tko smo i što smo, postao je to odnos koji nitko nije mogao definirati, pa ni mi sami. Prestrašila sam se jer sam počela osjećati nešto što nikada prije nisam osjećala i pobjegla sam. Žao mi je, ti me ne zaslužuješ.” Prestao ju je grliti, pogledao je ravno u oči i rekao: “Znam što osjećam prema tebi od prvog trenutka kad sam vidio ove oči. Jedino o čemu sam razmišljao, bilo je da takve oči može imati samo osoba s čarobno lijepim srcem. A onda sam shvatio da sam te takvim mislima i podcijenio.”
Ništa drugo nije bilo važno.
Iako bi promišljeni um modernoga čovjeka, već na prvi pogled zaključio kako ovakva ljubav nije prirodna te stoga ne može biti ni postojana, ipak dvije čiste iskre u oku, mogu razbuktati vatru. Baš poput veslača koji mora povući prvih nekoliko zaveslaja prije nego što upozna i prihvati tok rijeke. Samo tako može mirno i sretno ploviti dalje.
– (“Ime Remi dječačko je ime francuskog podrijetla koje znači – veslač.”)
Ana Fišer, Osijek
